Na današnji dan 1955. godine sa proizvodnih traka Zastave
sišao je prvi Fićo koji
se po licenci italijanskog FIAT-a proizvodio narednih 30 godina.
Ukupni tiraž kragujevačkih pogona iznosio je 923.487
primjeraka, čime je Zastava 750 bila i ostala najpopularniji automobil na
cestama bivše Jugoslavije.
Yugopapir prenosi priču iz 1985. godine o Fići, njegovom
nastanku i burnom životu dugom tri decenije.
Maj 1985. godine
Fićo je međugradsko vozilo. Ako ne vjerujete, pitajte
starije: oni su Fićom odlazili tamo gdje se danas odlazi avionom, poručuje
Zastavin reklamni slogan.
Zaista je tako jer ove godine Fićo, najpopularnije
jugoslovensko vozilo, puni svoju 30. godinu pa njegovi savremenici dugo pamte.
Prvih 25 komada ovih malih kola, koja su, slobodno se može
reći, uvela Jugoslovene u svijet motorizacije, sklopljeno je ravno prije
trideset godina, dakle 1955. u Kragujevcu. Mada se bavimo slavljenikom,
spomenimo da Fićo nije prvo vozilo koje je proizvedeno u gradu na Lepenici.
Riječ-dvije o historiji
Sve je počelo i dešavalo se u bivšoj kragujevačkoj
Topolivnici, osnovanoj 1851. godine. Ona je potom prerasla u Artiljerijsku
upravu pa u Vojnotehnički zavod.
Uoči Drugog svjetskog rata, 1940. u Vojnotehničkom zavodu je
montirano 250 kamiona marke Chevrolet. Za ovaj posao je osnovana i škola 1939.
godine, a pravo upisa imali su oni koji su završili niži kurs s položenim
majstorskim ispitom.
Nakon rata automobili su se počeli ponovo proizvoditi u
Kragujevcu 1953. godine. Tada su montirana 162 džipa marke Jeep Willys. Iste
godine, u junu, Radnički savjet Zavoda raspravljao je o početku stalne
proizvodnje vozila.
FIAT ispred Rovera, Alfe Romeo,…
Ubrzo je raspisan međunarodni konkurs, na kojem bi se
izabrala najbolja ponuda za saradnju iz instranstva i najbolje vozilo koje bi
se potom radilo kod nas. Prijavili su se Francuzi s Renaultom, Englezi s
Roverom i Austinom, Austrijanci, američki Jeep i italijanski proizvođači Alfa
Romeo i FIAT.
Svako vozilo je moralo proći test – put dugačak 4.450
kilometara, od toga 1.680 kilometara izuzetno teškim, brdskim terenima.
Namjerno su birani skoro neprohodni putevi i loše vrijeme. Na kraju probe
najviše pozitivnih bodova skupio je FIAT sa svojim modelom AR 51/55. Nakon
pregovora 12. avgusta 1954. godine sklopljen je ugovor o licenci između Zastave
i FIAT-a.
Da ne dužimo dalje, te iste godine u martu na ženevskom
salonu automobila predstavljena je nova zvijezda FIAT-ovog programa. Mali,
ekonomičan automobil, dovoljno prostran za porodicu plićeg džepa i dovoljno
otmjen za damu u skupoj bundi koja se s velikim autom ne može snaći u gradu –
Fiat 600. Auto je izrađen po talijanskoj mjeri, temperamentan za svoju klasu,
namijenjen, prije svega, kupcu skromnijeg budžeta.
Zahvaljujući već spomenutom ugovoru Zastave i FIAT-a, taj
hit stiže kod nas iste godine kada se rodio. Iako je godinama na zadnjoj haubi
pisalo Fiat 600, radnici u proizvodnji su ga brzo prekrstili u Fiću, i to ime
mu je ostalo do danas.
Te prve godine je sklopljeno 25 vozila. Otada do kraja 1984.
godine s trake je sišlo 902.347 komada Fiće, koji je najmasovniji Zastavin
model.
Fićo je 1955. godine počeo krstariti našim cestama. Bilo je
to vrijeme kada se na put išlo vozom, s obaveznom užinom od pohovane piletine.
Kada nam je more još bilo daleko, pa su djeca iz grada išla ljeti na praznike
kod tetke na selo.
Podmlađivanje Fiće
I Fićo se počeo pomlađivati. Već 1960. je zamijenjen stari
motor od 633 kubika novim i jačim od 750. Tada je uz oznaku 600 dodano jedno
slovo “D”. Četiri godine kasnije Fićo dobija svoje sadašnje službeno ime –
Zastava 750. Čuvena vrata “naopako” su se okrenula 1968. Dvije godine kasnije
FIAT je prestao proizvoditi ovaj model, iako je do tada kupcima isporučio dva i
po miliona komada. Fićo je nastavio živjeti kod nas. Više nije bio ni prestižan
ni nedostižan, ali je još bio poželjan. Pretrpio je još dva tehnička zahvata i
1975. je nastao 750 specijal, a 1980. Zastava 850.
Čak i najjača verzija nema nikakve zastrašujuće performanse
jer Fićo 850 može razviti tek 125 km/h, a ubrzava do 100 kilometara vrlo dugo.
Pa, usprkos tome, Fićo ima svoje kupce. Mali je, zgodan za vožnju po gradu, a
za nuždu se može njime i na put. Potom, izdržljiv je. A naš ga je narod
stavljao na svakojake muke. Poznato je da je služio za vuču drljače, da je
korišten za pogon miješalice za beton, da je vukao i teglio teret teži od njega
i da su mu pričvrstili čistač za snijeg. Sve je to Fićo stoički izdržao. Prije
petnaestak godina dva avanturistički raspoložena prijatelja Fićom su iz
Beograda stigla do Indije. Bez ijednog kvara. Nije u pitanju propagandni trik –
ovaj poduhvat nije poduprla tvornica.
U međuvremenu su ga s prvog mjesta top-liste u tvornici
izgurali drugi modeli. Prije svega Stojadin, koji ga je za 14 godina gotovo
dostigao po broju proizvedenih komada. Potiskuje ga i Jugo. Ali Fićo ima tu
satisfakciju da je na njemu većina Jugoslovena naučila voziti, da je godinama
bio jedini domaći trkački automobil. Tokom ovih 30 godina izvozili smo ga
Česima, Francuzima, Dancima, Belgijancima, Nizozemcima, Ekvadorcima. Sklapali
su ga Kolumbijci, vozili Čileanci, Grci, Egipćani, a od od 1985. godine i
Turci.
zosradio.ba/avaz.ba
