Pravosuđe u Bosni i Hercegovini je opterećeno brojnim
problemima i po opštoj ocjeni ne ispunjava dužmosti koje su mu propisane
zakonskom regulativom. Ono je presporo, dijelom nestručno, pod političkim je
uticajem. Uporedo se zaboravlja na važan segment, da bez depolitizirane
policije nama ni dobrog pravosuđa.
Piše: prof. dr. Almin Dautbegović
Personalna rješenja u pravosudnim institucijama su zadnjih
mjeseci umnogome „zabavljala“ javnost. Ko bi trebao biti glavni tužilac
Tužilaštva BiH, ko predsjednik VSTV-a, kako bi trebao preurediti VSTV i slično,
stvorilo je uvjerenje kod javnosti da će rješavanje ovih problema eliminisati
sve ostalo zbog čega pravosuđe ne funkcioniše. VSTV bi se trebao podijeliti na
tužilački i sudijski, kako bi se izbjeglo da jedni druge biraju. Personalne
promjene bi trebalo osigurati „poštenje“ u rukovođenju visokim pravosudnim
funkcijama. Uglavnom sve buduće promjene bi kreirala inostrana pamet uz
formalno učestvovanje i naših, ali bez pokušaja da se izmiri konceptualna
različitost u pristupu pravosuđa između dva entiteta. Problemi ostaju. Sve
kritike pravosuđa. Nametnut je zaključak da je sva priča o pravosuđu smještena
u Tužilaštvu BiH, Sudu BiH i VSTV koji zapravo i nisu bili dio redovnog
pravosuđa sve do 2000 godine kada je Visoki predstavnik nametnuo Zakone o Sudu
BiH, potom o Tužilaštvu BiH te svemu ostalom kako bi upotpunio rad novih
pravosudnih institucija. Iste su „preživile“ kasniju apelaciju kod Ustavnog
suda BiH izjavljenu od strane Republike Srpske, usmjerenu na dovođenje u
pitanje nadležnosti ovih novostvorenih pravosudnih institucija koje po
mišljenju apelanta ne proizilaze iz uređenja države po Dejtonskom sporazumu.
Svo ostalo pravosuđe, uobličeno u Općinske i Kantonalne
sudove, Vrhovni sud Federacije BiH i prateća tužilaštva je u potpunosti
zaobiđeno u kritikama, zaboravljeno u analiizama funkcionisanja i prepušteno
samom sebi. Sve je u funkcionisanju redovnog pravosuđa problem. Najprije
njegovo
uokvirivanje u Kantone. O žalbama na presude prvostepenih
sudova odlučuju Kantonalni sudovi i time je pravosuđe uokvireno u ovaj nivo vlasti.
Mehanizmi koji bi osigurali kvalitet i ujednačavanje pravosudne prakse su
potpuno izostali. Sudija pojedinac Općinskog suda je nadležan za suđenje za sva
krivična djela sa propisanom kaznom zatvora do 10 godina, a to je većina djela
u svakodnevnom
životu. Ona preko10 godina sudi Kantonalni sud. Neki od tih
sudova su premali, sa najviše 4 sudije za sve referate, pa se funkcionalna
nadležnost u ranim fazama krivičnog predmeta dodjeljuje sudijama parničarima
kako bi se za suđenje sačuvao sudija krivičar, što u startu dovodi do
nekvalitetnog suđenja i upitnih presuda koje se ne mogu kvalitetno preispitati
po pravnim lijekovima, jer se priča, kako je već rečeno, završava u Kantonu.
Brojne su i druge primjedbe na organizaciju i rad sudova i tužilaštava za koje
u ovom tekstu nema mjesta jer se autor namjerava baviti tezom korištenja
tužilaštva i suda za potrebe dnevne politike, što bi dalje značilo da politika
ima upliva u rad neovisnog“ pravosuđa. Iz brojnih kritika koje svakodnevno
čujemo putem sredstava javnog informisanja, od znanih i neznanih autoriteta,
manje ili više upućenih, stanje u pravosuđu bi se moglo sumirati pod nekoliko
zajedničkih imenitelja.
Pravosuđe je presporo. Predmeti se ne rješavaju sa
principijelnom dosljednošču. U tom pravcu najbrojnije su kritike rješavanja
predmeta ratnih zločina čije nerješavanje opterećuje odnose konstitutivnih
naroda jer su svakom „njihovi zločinci“ dobri momci koji su radili dobrobit
svog naroda, a pravi zločinci su „oni drugi“. Ovaj problem sa predmetima ratnih
zločina je nerješiv bez obzira na dokaze koji bi kompromitovali bilo kojeg
optuženog. Zapravo dnevna politika nalaže nacionalnim vođama da brane svoje,
kako bi zadržali političku moć i potporu svog naroda. Zaključujem da su građani
u Bosni i Hercegovini svojevrsni taoci predmeta ratnih zločina i tek kad se svi
predmeti riješe, stvoriće se pretpostavke za razumno doogovaranje o pravosuđu.
Kako sad stvari stoje to se neće desiti uskoro.
Strukturalni dijalog je, iako nema zvaničnog priznanja,
propao. Sva rješenja koje je ponudio strukturalni dijalog morala bi se
prihvatiti konzenzusom. Kako postoje dijametralno drugačija viđenja preuređenja
pravosuđa između dva entiteta te stranih ambasada i OHR-a s druge strane,
praktično je ova priča završena jer RS može svojim neslaganjem sa predloženim
rješenjima blokirati izmjene postojećeg pravosuđa, što se i desilo. „Neovisnost“
rada policije Priča o isljeđivanju kriminala, otkrivanju počinilaca krivičnih
djela, dokumentovanje i dokazivanje kao priprema za dalji rad tužilaštava
počinje od policije čiji (ne)rad se malo ili nimalo ne navodi u analizi
funkcionisanja pravosudnog sistema. Kao da je neko htio carskim rezom izdvojiti
policiju iz svega i prostor za kritiku je ostavljen uglavnom oko izbora
rukovodećih ljudi, komesara i ministra unutrašnjih poslova.
Međutiim sve dobro i sve loše, naročito u pravosuđu, počinje
od policije. Struktura zaposlenih je usko vezana sa strankom na vlasti koja
prilikom raspisanih konkursa za zapošljavanje ima ključnu ulogu u odabiru
budućih krim- inspektora a koji se pak biraju da bi bili „čuvari tekovina“.
Čuvati postojeće strukture na vlasti je imperativ, a to se radi tako što se u
procesu isljeđivanja zaobilaze oni bliski stranci na vlasti, a po svaku cjenu
se procesuiraju politički protivnici. Kako to izgleda u praksi pokazaćemo vam
kroz nekoliko primjera iz Zeničko-dobojskog kantona. Fuad Kasumović u to
vrijeme aktuelni gradonačelnik Zenice koji je osvojio glasove građana uprkos protukandidatu
dominirajuće SDA i nakon isteka četvorogodišnjeg mandata se namjeravao
kandidovati za još jedan četvorogodišnji mandat na lokalnim izuborima
15.11.2020. godine. Pokušaj njegove eliminacije nije išao kroz politički
marketing kandidata iz SDA već kroz brojne krivične prijave. Ukupno 42 krivične
prijave je zenički MUP po kazivanju Kasumovića dostavio Tužilaštvu ZDK. Za
divno čudo niti jedna od 42 prijave nije prošla dalje od Tužilaštva koje i nema
baš visoku ljestvicu potrebnu da bi se neko optužio. Ta 42 promašena predmeta
motivirana su političkom diskvalifikacijom Kasumovića koji je jedini mogao
dobiti više glasova od SDA kandidata. Možete zamisliti koliki je broj
policijskih službenika radio na 42 predmeta, koliko potrošenih radnih sati, energije
koja se umjesto toga mogla i morala utrošiti na pronalaženje dilera drogom ili
preispitivanjem javnih tendera koji su obogatili pojedince. Nema govora o uspješnoj
reformi pravosuđa bez da se reformiše policija.
Slučaj drugi: Refik Kurgaš, uspješni biznismen i političar
političke partije A-SDA osumnjičen da je imao odnos sa maloljetnom djevojčicom,
ekspresno je uklonjen sa političke scene i pritvoren na mjesec dana. Nakon
isteka mjesec dana pritvor mu je ukinut i jasno je bilo da od slučaja nema
ništa, jer inače ne bi ni došlo do ukidanja pritvora. Potvrdu promašenosti
slučaja daje postupajući tužilac koji nudi nagodbu na godinu dana. „Hajde
Refiku, poslovan si čovjek, imaš para, nagodi se, plati i zaboravi, aludirajući
da se kazna zatvora do jedne godine može pretvoriti u novčanu po sistemu 100 KM
– jednako jedan dan zatvora. Niko ionako ne vjeruje u optužnicu, govorili su
Refikovi prijatelji nagovarajući ga da prihvati racionalno rješenje. Kurgaš je
rezolutno odbio ponudu, smatrajući da bi ga i mala kazna „uprljala“ u javnosti,
ne znajući da je istu trebao objeručke prihvatiti jer je promjena usljedila nakon
što su se, po njegovom kazivanju, upleli politički moćnici iz vladajuće stranke,
ali i njegove bivše stranke koji sad participiraju u vlasti. U nastalom preokretu
izrečena mu je kazna zatvora od 7,5 godina od 8 mogućih koliko iznosi zakonski
maksimum. Sve se odvijalo ekspresno pred izbore, uz žurbu suda da to što prije
završi po cjenu kršenja svih prava optuženog, među kojima je i pravo da prati vlastito
suđenje. U vrijeme korone, nakon samoizolacije propisane rješenjem nadležnih,
podvrgut je testu čiji rezultati nisu bili poznati u vrijeme suđenja pa je tražio
odlaganje. Čak i u sistemima koje imaju lošije pravosuđe od naših, ako je pretpostavi
da i takvih ima, nikada se nije desilo da se sudi bez prisustva optuženog. Senaid
Begić ambiciozni i mladi predstavnik opozicione SDP u Zenici, biva osuđen na
kaznu zatvora od 4,5 godine. Njegov grijeh je što nije vratio mobitel nakon
prestanka funkcije koju je obavljao, mobitel koji je u momentu vračanja bio bezvrijedan,
a uporedo je naplatio troškove dolaska na posao mada je po pretpostavci tužioca
mogao stanovati u Zenici, učinile su ga najkriminalnijom službenom osobom u
ZDK. Nikada nije izrečena strožija presuda za zloupotrebu službenog položaja u
pravosuđu ovog kantona. Zašto? O ovom političaru se i ranije pisalo u
negativnom kontekstu te mu se pripisivale brojne malverzacije i radnje za koje
nikada nije optužen. Upućeni kažu da je ova presuda zapravo kazna za radnje koje
je počinio ali nije optužen!? Pa kakvo je to pravosuđe u kojem se ne može dokazati
ono za što kažu da je očito i sigurno. Uostalom zašto bi se bilo šta i dokazivalo.
Kada zatreba da se neko političkii eliminiše, osudiće se za bilo šta što policiji
i tužiocima padne na pamet imalo to ili ne veze sa zdravim razumom.
U kuloarima se priča o zloupotrebljenim milionskim
sredstvima, tenderima naštimanim podobnim i svemu ostalom a najstrožija presuda
je izrečena za zloupotrebu od 1 KM koliko je vrijedio amortizovani mobitel
nakon 2,5 godina korištenja. Svaki početak pravosudne priče ne počinje u
tužilaštvu već od policiji. I policija je dio pravosudnog sistema barem u onom
djelu u kojem asistira tužilaštvu. Kada to bude shvaćeno, preispitaće se ko
radi na istragama u policiji, zaviriće se njihove imovinske kartone i zapitati
odakle policajcima skupocjeni automobili i nekretnine koje ne bi mogli steći od
plate. Možda se neko i zapita zašto nisu procesuirani pojedinci koji su na
tenderima zaradili milione gradeći potemkinova sela, puteve koje nikuda ne vode
i mostove preko ničega, što je čuvena rečenica iz filmske obrade priče o
Falkoneu. Organizacijom policije koja bi bila u funkcijji isljeđivanja svih bez
obzira ko su je osnovna pretpostavka da se dalje preuređuje tužilaštvo i sud.
Bez organizovane, stručne i poštene policije nama ni dobrog pravosuđa.
Autor je redovni profesor krivičnog prava i advokat
zosradio.ba
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku ZOS radija.
