Kako kaže, u početku je radila kao hostesa, a onda je jedne
večeri menadžer kluba zamolio da obiđe par gostiju (stranaca), da malo flertuje
sa njima, kako bi potrošili nešto više novca.
Znam u šta sam upala, sad mi je jedino ostalo da vrištim u
sebi, jer izlaza, bar trenutno, nema, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE), Dragana (26) koja je žrtva
prostitucije od svoje devetnaeste godine.
Koliko su institucije sistema efikasne u zaštiti djevojaka
poput Dragane?
Crna Gora se nalazi u drugoj grupi liste država pod
nadzorom, prema izvještaju State Departmenta o trgovini ljudima za 2020.
godinu, što znači da Vlada Crne Gore ne ispunjava minimalne standarde za
eliminaciju trgovine ljudima, ali čini značajne napore u tom pravcu.
Na pitanje kako je sve počelo, Dragana kaže da je naivno
prihvatila drugaricinu ponudu da radi kao hostesa u jednom od klubova na
crnogorskom primorju.
“Tražila sam posao tokom ljetnje sezone. Tadašnja drugarica
mi je rekla da u klubu gdje je ona počela da radi, ima još jedno radno mjesto”,
započinje priču Dragana.
Kako kaže, u početku je radila kao hostesa, a onda je jedne
večeri menadžer kluba zamolio da obiđe par gostiju (stranaca), da malo flertuje
sa njima, kako bi potrošili nešto više novca.
“Ja ne mogu da tvrdim da je to tačno, ali mislim da mi je
nešto sipano u piće te večeri, jer se nakon razgovora sa gostima, sjećam da sam
se probudila u krevetu sa čovjekom koji je po godinama mogao da mi bude otac”,
nastavlja Dragana.
Dijete iz siromašne porodice, želja da zaradi novac za
školovanje, naivnost i vjerovanje da se radi o poslu za jedno ljeto, odvukli su
Draganu u, kako sama kaže, tunel bez svijetla na kraju:
“Čitala sam da ljudi koji prežive traumu te vrste mogu da
odreaguju tako što će nastaviti da rade i funkcionišu u ambijentu gdje se
trauma dogodila. Jedino tako sebi uspijem da objasnim kako je moguće da sam
nastavila cijelo ljeto da radim tamo. Danas radim jer me ucjenjuju, jer imaju
moje fotografije, video snimke, samo što danas više nismo u klubu, danas radimo
na poziv. Takođe, ne mogu ni da zamislim kako bi okolina reagovala da sazna”.
ZAŠTO NIJE PRIJAVILA?
Na pitanje, zbog čega nikada ništa nije prijavila, Dragana
kaže da je par puta pokušala, ali da su ljudi iz tog “posla” toliko uvezani, da
navodno imaju i kontakte u policiji, koji štite glavnog čovjeka, koji ih
“vodi”:
“Nema tu više ni pokušaja da se prijavi, zato što se zna da
ne postoji situacija u kojoj pobjeđuje moja strana. Oni su tu mrežu stvarali
godinama, tako da se ne plaše nikoga i ničega. Prvog ljeta sam dobila batine
jer sam jednoj djevojci samo spomenula šta se dešava, kako bi bar ona pobjegla
na vrijeme”.
Draganina porodica ne zna čime se ona bavi, kaže da joj je
majka par puta postavljala pitanja, ali je odustala nakon njenih odgovora. Sada
živi sama, “da ne bi i porodica prolazila pakao”.
“Kako majku da gledam u oči i pričam šta se dešava u mom
životu, kada znam da će osim mene, uništiti i nju ako pokuša da prijavi
situaciju”, rekla je Dragana.
KO SU SVE KLIJENTI?
Kako kaže, klijenti su različitih profila, od stranaca do
crnogorskih državljana i državljana zemalja regiona. Upravo su osobe iz javnog
života Crne Gore, kako kaže, još jedan razlog zbog kojeg se plaši da prijavi
situaciju u kojoj se nalazi.
“To su ozbiljni ljudi, neki od njih i više nego poznati
širokoj javnosti. A onda je moj posao da ih, na sred mora, nazivam svakakvim
imenima tokom odnosa, jer im je to fetiš. Svega je bilo za sve ove godine”,
objašnjava Dragana, opisujući neke od eksplicitnih zahtjeva klijenata.
Ona dodaje da je među njenim klijentima bilo i ljudi koji su
političari, visoki bivši i sadašnji državni i lokalni funkcioneri, kriminalci,
pa i strani investitori.
“Što se tiče klijenata, tu ima svega. Od nekakvih stranih
investitora, do domaćih političara, kako lokalnih, tako i sa državnog nivoa.
Jednom sam prinuđena da boravim par dana sa jednim kriminalcem u Hrvatskoj, na
jahti. Jahti je prišla u jednom momentu i policija, moja nada da ću biti
spašena je propala kad sam vidjela da se pozdravljaju međusobno. Više se uopšte
ne bojim za svoj život, postalo mi je svejedno”, kaže Dragana.
Sav novac koji zaradi, ne dobija ona, već samo dio, a nekada
ne dobije novac, već poklone:
“Možda će zvučati grubo, ali ja ne znam koja je moja cijena,
zato što to nije moj dio posla. Znam da se za sve nas cijene kreću od 400 do
1.000 eura po satu, zavisi ko je u pitanju. Mi od toga vidimo dio. Moja obaveza
je da kovertu sa novcem odnesem šefu. Češće dobijamo poklone u vidu garderobe,
nakita i slično, nego novac, a i to je zbog posla, da bolje izgledamo, nije za
nas.”
Fizičko nasilje je bilo prisutnije u početku, kada se
Dragana “opirala” zahtjevima onih koji je drže u kandžama prostitucije.
“Postoje klijenti koji uživaju u tome da tuku djevojke koje angažuju.
Jednom se dogodilo da se klijent požalio da nisam bila dovoljno dobra, pa mi je
šef ‘naplatio’ grešku. Nakon toga sam bila u modricama, onda su se ljutili što
takva ne mogu da radim”, objašnjava Dragana.
‘TROJNI SAVEZ’
O vezama kriminala i pojedinaca iz institucija sistema
svjedoči i Ljiljana Raičević, izvršna direktorica Sigurne ženske kuće, koja
kaže da u Crnoj Gori postoji “trojni savez”.
“Policija, sudstvo i tužilaštvo, u saradnji sa kriminalcima,
kojima je često prodaja djevojaka radi seksualne eksploatacije bio uzgredan,
ali veoma isplativ posao. Onaj koji je imao pet do deset djevojaka za seksualne
usluge, bio je bogat čovjek”, kaže Raičević za RSE.
Sigurna ženska kuća je od 2000. godine imala sklonište za
trafikovane žene i djevojčice, koje je postojalo pet godina.
“Za tih pet godina u njemu je boravilo preko 150 osoba koje
su hapšene prilikom racija, ili su same bježale, ili nas zvale telefonom pa im
mi objezbeđivale siguran prevoz do skloništa”, navodi Raičević.
Ona kaže da se prostitucija odigrava i u hotelima, barovima,
kafanama u Crnoj Gori. Kako navodi, radi se uglavnom o djevojkama iz Bosne i
Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Hrvatske i sa juga Srbije.
“Preko oglasa se djevojke zaposle, uz obavezan probni rad,
onda im ponude ili ih primoraju na seksualne usluge, a ako ne pristanu, uz
ucjene i zastrašivanja budu izbačene, bez plate i često bez dokumenata. Gazde
nikada ne prijave sve djevojke, a inspekcija ne provjerava”, kaže Raičević.
Najteži oblik prostitucije za kontrolisanje jeste jahting
prostitucija, navodi Raičević, dodajući da je crnogorsko primorje “plodno tlo
za trafiking, jer se u Crnu Goru dolazi jednostavno”:
“Djevojke dođu da budu animir dame, ukrcaju se na jahtu u
jednoj luci, osvanu u drugoj državi, a da ne znaju. Svoj rad nastavljaju često
pod prinudom. Ruskinje, Bjeloruskinje, Ukrajinke dolaze avionima, naručuju ih
bogati Rusi za svoje zabave, budu tu nekoliko dana i odlaze. Veliki dio novca
uzima makro”.
Raičević kaže da ne zna ni jedan procesuiran slučaj.
INSTITUCIJE BEZ ODGOVORA
RSE je uputio pitanja Višem državnom tužilaštvu u Podgorici,
Vrhovnom sudu Crne Gore, Odjeljenju za borbu protiv trgovine ljudima pri
Ministarstvu unutrašnjih poslova i Upravi policije.
Pored traženih podataka o broju žrtava i slučajevima
seksualne eksploatacije, pitali smo i da li je zabilježen slučaj u kojem je
neku ulogu u izvršenju krivičnog djela imao i neko od pripadnika policije,
tužilaštva ili sudstva.
Zanimalo nas je i šta je urađeno po pitanju preporuka iz
izvještaja američkog Stejt Departmenta o trgovini ljudima za 2018. godinu, od
kojih je glavna bila da su potrebne “bolje istrage, procesuiranja i suđenja
krijumčarima, uključujući i saučesnike među zvaničnicima, za krijumčarenje
ljudi”.
U tom izvještaju se konstatuje da “Vlada Crne Gore ne
ispunjava u potpunosti minimalne standarde za eliminaciju trgovine ljudima i da
već petu godinu za redom nije osudila ni jednu osobu za trgovinu ljudima, niti
je podigla ijednu optužnicu za ovo krivično djelo”.
Odgovore na pitanja, do objavljivanja teksta, nismo dobili.
U poslednjem izvještaju Stejt Departmenta iz juna 2020.
godine, navodi se da „Vlada nije izvijestila ni o kakvim istragama, postupcima
krivičnog gonjenja ili osuđujućim presudama protiv svojih službenika koji su
saučestvovali u izvršenju krivičnih djela iz sfere trgovine ljudima.“
Dalje se navodi da akcije policije nisu rezultirale
istragama vezanim za trgovinu ljudima.
„Organi reda izvršili su racije u kafićima, noćnim klubovima,
mjestima na kojima se prodaju seksualne usluge, agencijama za poslovnu pratnju
… , ali ove racije nisu rezultirale istragama vezanim za trgovinu ljudima tokom
2019. ili 2020. godine“
Dodaje se da su trgovci ljudima uglavnom muškarci između 25
i 49 godina i ujedno članovi organizovanih kriminalnih grupa koje djeluju na
zapadnom Balkanu.
Izvršne vlasti su prema podacima iz ovog izvještaja
istražile četiri slučaja trgovine ljudima. Podignute su optužnice protiv pet
osoba, a sudovi su donijeli osuđujuću presudu za jednog trgovca ljudima, zbog
prisilnog prosjačenja. Dvije osobe su oslobođene.
Ne navodi se da li među ovim slučajevima ima žrtava
seksualne eksploatacije.
A u Informaciji Vlade Crne Gore o o ostvarenim rezultatima u
borbi protiv trgovine ljudima iz jula 2020 se navodi da su ostvareni značajni
rezultati jer je od početka godine tim za identifikaciju žrtava trgovine
ljudima realizovao šest slučajeva.
Nijedan od njih nije iz oblasti seksualne eksploatacije.
U Krivičnom zakoniku Crne Gore, članom 444, predviđena je
zatvorska kazna u trajanju od jedne do deset godina za one koji počine krivično
djelo trgovina ljudima.
One koji koriste usluge lica za koje se zna da je žrtva
trgovine ljudima, očekuje zatvorska kazna u trajanju od šest mjeseci do pet
godina, a ukoliko se radi o maloljetnom licu, onda je predviđena kazna zatvora
od tri do petnaest godina.
Bavljenje prostitucijom je prekršaj kojeg tretira Zakonu o
javnom redu i miru što znači da ne podliježe krivičnoj odgovornosti.
U cilju zaštite žrtve nije korišteno pravo ime
