Piše: Anesa Balić
Diskriminacija osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini
veliki je problem i nije nikakva novina u našem društvu. Prije svega je društveni problem iz razloga što se o
njemu ne govori dovoljno i nažalost, o navedenom problemu uglavnom govore samo
osobe s invaliditetom i/ili oni koji u porodici imaju osobu s invaliditetom,
dok se ostali ponašaju kao da to nije njihov problem.
Kada govorimo o diskriminaciji osoba s invaliditetom bitno
je prvo naglasiti da u BiH postoji niz zakona koji štite prava osoba s
invaliditetom no stvari su drugačije u praksi pa nerijetko znamo čuti da “nema
novca” da bi se primijenio neki zakon, a dodatni problem stvara i
neusklađenost zakona u BiH.
Nebrojeno puta smo imali priliku čuti glas aktivista za
ljudska prava osoba s invaliditetom, međutim
koliko su bili uspješni i šta su unaprijedili, na koncu ovisi od vlasti
i izvršioca odluka. Mnoge osobe s invaliditetom i pored svih konvencija i
zakona život im je na neki način ispunjen preprekama. Bilo da je riječ o
preprekama u kretanju, komunikaciji, obavljanju nekih svakodnevnih poslova i slično.
Mnogo je situacija gdje ni osnovne stvari nisu prilagođene osobama sa
invaliditetom, prvenstveno ulaz nije prilagođen osobama koje koriste invalidska
kolica.
Svakodnevnica osoba s invaliditetom je opterećena preprekama
Prema zakonima o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti (FBiH i
RS) osobe s invaliditetom i/ili intelektualnim teškoćama, imaju pravo na
mjesečnu novčanu pomoć, osposobljavanje za život i rad, smještaj u drugu
porodicu ili ustanove socijalne zaštite, usluge socijalnog ili nekog drugog
stručnog rada, kućnu njegu i pomoć u kući, i još mnogo toga, ipak većina ovih
mogućnosti ostaje samo na papiru. Osim
toga problemi se javljaju i u samom bontonu i komunikaciji, pa se još uvijek za
osobe s invaliditetom zna koristiti termini “hendikeprane osobe” i “osobe
s posebnim potrebama” što su svakako uvredljivi nazivi, jer osobe sa
invaliditetom ne traže nikakva posebna prava već da im se omogući korištenje
prava koja svi drugi već imaju.
Vožnja gradskim prijevozom osnovno je ljudsko pravo, a
izuzetno je važno da lokalne zajednice omoguće svim svojim stanovnicima neometano
kretanje, uvažavajući sve njihove potrebe. Jedna od važnijih stavki za
obavljanje svakodnevnih životnih obaveza i jednostavno normalnog života jeste
javni gradski prijevoz. Iako je to u razvijenijim državama savim normalna stvar
kod nas u BiH ni to ne prolazi bez problema. Mnogo je prepreka i barijera u
javnom gradskom prijevozu da bi osoba s invaliditetom nesmetano koristila isti.
U većim sredinama je to u relativno lošem stanju i na slabijem nivou, dok u
manjim sredinama gotovo da javnog prijevoza i nema.
Poteškoća osoba s invaliditetom prilikom kretanja i
putovanja
Dakle, općeprihvaćeno je “uvjerenje” da osobe s
invaliditetom imaju manje mogućnosti napretka i samim time lošiju kvalitetu
života ljudi koji nemaju poteškoća, bilo fizičkih, bilo mentalnih. Ako tome
dodamo i otežan pristup prijevoznom sektoru, jasno je da će se osobe
sinvaliditetom puno teže se odlučivati na putovanja, a u slučaju da to i učine,
susrest će se s nizom poteškoća u tim situacijama.
Recimo, pored dotrajalih i neprilagođenih sredstava javnog
prijevoza dodatne probleme predstavlja i činjenica da ne postoji taksi prijevoz
prilagođen osobama s invaliditetom. Nema specijalizirane službe za prevez osoba
s invaliditetom, a čak i taksi službe nerado prevoze osobe s invaliditetom,
pravdajući to nedostatkom prostora u prtljažniku automobila za ostavljanje
kolica.
Usluge javnog prijevoza su loše i neiskoristive za osobe s invaliditetom,
posebno za one osobe koje koriste kolica. Javne institucije također, nisu pristupačne
jer u većini njih ne postoje liftovi, a ako ih ima onda je velika procedura
doći do njih, a dešava se i da u datom momentu nisu u funkciji.
Slijepe i slabovidne osobe uz obuku se mogu samostalno
kretati uz pomoć taktilnih staza kojih trenutno nema, inače je potreban pratilac.
Također, susreću s nizom problema prilikom korištenja javnog prijevoza. Prije
svega tu je mali broj zvučnih semafora, u javnom prijevozu nema zvučnog
označavanja stanica, mali je broj taktilnih staza. Javlja se i problem nepravilno
postavljene vertikalne signalizacije, stubova za rasvjetu, a reklame i bilbordi
najčešće se postavljaju suviše nisko i predstavljaju opasnost za slijepe osobe.
Ono što je pozitivno jeste da će osobe s invaliditetom u
Kantonu Sarajevo konačno nakon niza godina borbe, dobiti mogućnost taksi
prijevoza nakon što je u Skupštini KS usvojen Prijedlog Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o taksi prijevozu u KS. Prema dosadašnjem zakonu, taksi
prijevoz se mogao obavljati samo putničkim vozilom sa pet sjedišta koja imaju
četvero vrata. Nakon što je FBiH izmijenila zakon, stekli su se uvjeti da isto
učini i Kanton Sarajevo. Riječ je o tome da će šest vozila dobiti dozvolu i
taksi oznaku za prijevoz osoba s invaliditetom. Također, izmjenama se utvrđuje
i kodeks oblačenja vozača. Banja Luka (RS) ovakvu vrstu prijevoza ima od 2016.
godine, a uslugu sufinansira Gradska uprava.
Iako je ovo značajan napredak ponovo treba istaknuti da je
riječ o urbanim sredinama, gradovima, dok ponovo manji gradovi i ruralne
sredine ostaju u sjeni i bez puno nade da će u skorijoj budućnosti imati bolje
usluge prijevoza. To znači da sama dostupnost autobusa nije jedini problem s
kojim se susreću osobe s invaliditetom prilikom njihovog korištenja. Putnici
nailaze i na manjak razumijevanja od strane drugih putnika, ali i samih vozača,
na nepristupačnost informacija vezanih uz vozni red i putovanje općenito,
manjak stručnog kadra koji bi trebao biti obučen za pravilno postupanje s
osobama s invaliditetom i slično.
Kako bi određeni prijevozni sektor bio ravnomjerno dostupan
svima, isti mora ispunjavati nekoliko uvjeta: pružati informacije i usluge na
način da ih može razumjeti i koristiti svaki putnik te mora imati educirano
osoblje spremno u svakom trenutku priskočiti u pomoć putniku s invaliditetom.
Također, ulice, parkovi, terminali i druge sredine moraju biti dizajnirani tako
da se svi građani mogu kretati njima sigurno i bez prepreka.
Za nesmetano korištenje sredstava prijevoza neophodno je
da autobusi, minibusi, trolejbusi,
tramvaji i druga vozila javnog prijevoza budu prilagođena upotrebi osobama s
invaliditetom sa jasno naznačenim protokolima pomoći vozača u slučaju potrebe
(ulazak i izlazak iz vozila, vožnja, zvučna i vizuelna signalizacija itd.)
Mogućnost osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini da
učestvuju u svim aspektima života ograničena je manjkom pristupačnih okruženja
i sredstava prijeevoza. Glavne ulice su jednim dijelom prilagođene osobama s
invaliditetom, jer postoje kose ravni na trotoarima, ali probleme stvaraju
automobili parkirani na trotoarima, te nedostatak zvučne i svjetlosne
signalizacije za slijepe i slabovidne ili gluhe i nagluhe osobe. Gledajući na
problematiku mobilnosti osoba s invaliditetom pokazalo se da iako su infrastruktura
i javni gradski prijevoz u urbanim sredinama relativno dobro razvijeni za osobe
bez invaliditeta, u većini gradova diljem svijeta nisu prilagođeni za osobe s invaliditetom.
Zbog toga dolazi do produženog trajanja kod izmjene putnika u javnog prijevoza
zbog potrebne intervencije vozača, a ponekad i ostalih putnika, prilikom ulaza
osoba s invaliditetom u vozilo javnog prijevoza te isto tako izlaza.
zosradio.ba/global analitika
