Zagađenje zraka jedan je od najvećih ekoloških problema u
Bosni i Hercegovini, ali i u drugim zemljama u regiji.
Glavni gradovi zemalja u regiji su već godinama, sa početkom
nižih temperatura, u vrhu IQAir liste gradova po zagađenosti zraka.
“U BiH izvori zagađenja su krupna industrija poput
termoelektrana u Tuzli, Kaknju, Ugljeviku, Gacku i željezara u Zenica, koksara
u Lukavcu i brojni srednji i mali pogoni drvoprerađivačke industrije… Tu je i
grijanje stambenog sektora – mala kućna ložišta i velika ložišta centranog
grijanja na ugalj i drvo, saobraćaj – motorna vozila, a posebno vozila sa dizel
motorima. Naši zakoni su uglavnom usklađeni sa zakonima EU, međutim njihova
loša primjena i pogotovo praktično nepostojeća kaznena politika za zagađivače
su u najvećoj mjeri odgovorni za ovakvo stanje”, rekao je za Anadolu
Agency (AA) Anes Podić iz Udruženja “Eko akcija”.
Mišljenja je da mehanizam okolinskih dozvola uopće nije
doveo do poboljšanja stanja u ovoj oblasti. Federalne i kantonalne inspekcije
su (namjerno) ostavljene sa nedovoljnim kapacitetima za ovu oblast, i ljudskim
i tehničkim.
Kako je kazao, niski su godišnji iznosi koje zagađivači
plaćaju Fondu za okoliš na osnovu izmjerenih emisija polutanata.
“Da bi se smanjile emisije industrijski zagađivača
potrebna je stroga kontrola postojećih emisija industrijskih zagađivača, uz
pooštrenje kaznenih mjera u slučaju nedozvoljenih emisija. Rigoroznom primjenom
postojećih zakona, uz strogu kontrolu izdavanja okolišnih dozvola, je potrebno
izvršiti destimulaciju ‘prljave’ proizvodnje postojećih industrijskih
postrojenja”, istakao je Podić.
Kad je u pitanju grijanje rezidencijalnih objekata, smatra
da je potrebno primijeniti najbolje prakse niza evropskih gradova (London,
Dublin…) koji su uspješno riješili problem zagađenja zraka putem uvođenja
zona kontrolisane dimne emisije, u kojima bi bilo dozvoljeno loženje isključivo
certificiranih goriva u certificiranim ložištima (pećima i kotlovima centralnog
grijanja), uz rigoroznu kontrolu primjene od strane inspekcija i subvencije za
ugrožene kategorije prilikom nabavke certificiranih peći i goriva.
“Potrebno je zabraniti rad toplana na čvrsta goriva u
gradovima koji imaju mogućnost snabdijevanja plinom (Sarajevo) ili koji imaju
infrastrukturu daljinskog grijanja (Tuzla, Lukavac). Potrebna je stroga
kontrola prometa opasnog otpada, koji bi mogao biti upotrijebljen za grijanje
(automobilske gume) i stroge kazne za prekršioce”, poručio je Podić.
Kad je u pitanju zagađenje koje dolazi iz sektora
saobraćaja, pored obaveznog poboljšanja opsega i kvaliteta javnog gradskog i
prigradskog prevoza, mišljenja je da je potrebno napraviti ograničenje prometa
vozila u ugroženim gradovima u skladu sa ekološkim normama koje zadovoljavaju
njihovi motori putem uvođenja obaveznih naljepnica u boji koje bi se izdavala
prilikom registracije motornog vozila, čime bi se u zagađenim mjestima značajno
olakšala primjena stalnih ili povremenih ograničenja prometa za vozila koja
više zagađuju.
Zagađenje zraka u Beogradu je toliko kompleksno da je
nemoguće utvrditi šta je njegov glavni uzrok, to je jedan bosanski lonac u koji
je sipano različito zagađenje, pomešano je i čini toksičnu tvorevinu, a nijedan
od zagađivača, ni mali ni veliki, nije regulisan i svako se ponaša kako hoće,
izjavio je osnivač udruženja Eko straža Bojan Šimišić za AA.
Istakao je da je zagađenje regionalno, da Beograd nije
izolovan i da je čak među gradovima sa manjim zagađenjem u Srbiji, uz napomenu
da se pomijeranjem ka jugu povećava zagađenje.
Smatra da se “fleka zagađenja” prostire od
Sjeverne Makedonije do Mađarske, do granice Srbije sa Rumunijom, do polovine
Bosne i Hercegovine, odnosno do Hrvatske, i razlika je samo u koncentraciji
suspendovanih čestica u zraku.
Navodeći da je cijela Srbija zagađena i da je riječ
“samo o nijansama”, Šimišić je rekao da to svakodnevno može da se
vidi na sajtovima koji mjere kvalitet zraka, kao što su AirVisual ili Waqi.
“Ako uveče, kada se zagađenje spusti u niže slojeve
atmosfere, pogledate mjerenja, vidjet ćete da čitava Evropa izgleda kao velika
meta sa epicentrom na Balkanu”, istakao je Šimišić.
Ocijenio je da je srbijanska vlast svojim ponašanjem
doprinijela degradaciji situacije jer su u zemlju dovedene “prljave
kineske industrije”, počela je prodaja sirovog lignita domaćinstvima za
grijanje, a “u termoelektranama koriste blato prskano mazutom za
proizvodnju struje” ali i zbog toga što su deponije počele da gore u
posljednjih nekoliko godina”.
U tom “opštem haosu”, napomenuo je, vlast se
fokusira samo na saobraćaj i krivi samo građane za zagađenje, “jer navodno
imaju više para, više voze automobile i time više i zagađuju”.
Šimišić je istakao da država mora da pravovremeno izvještava
građane u slučaju prekomjernog zagađanja.
Upitan kako komentariše argumentaciju srbijanskih vlasti da
se insistiranjem na poštovanju ekoloških standarda rastjeruju potencijalni
strani investitori, Šimišić je rekao da investitori mogu da se rastjeruju samo
ako im je cilj da maksimiziraju profit na račun uništenja životne sredine.
“Ta floskula toliko je kriminalna da bi neko za to
morao da odgovara, ali u zemlji bez prava niko ne snosi odgovornost”,
rekao je Šimišić.
Pozivajući se na zakone koji postoje u Srbiiji, Šimišić je
naglasio da se nijednom investitoru ne smije dopustiti da u vazduh izbacuje
toksične materije u obimu koji njemu odgovara i da za to ne bude sankcionisan.
Kao potrebna rješenja Šimišić navodi rješenja za koja se Eko
straža, ali i drugi srbijanski ekološki pokreti zalažu: poboljšanje energetske
efikasnosti, kontrola energenata i sprovođenje energetske tranzicije, odnosno
promjena načina na koji se građani griju, i vanredni inspekcijski nadzor i
saniranje svih deponija industrijskih zagađivača.
Šimišić je ocijenio da je vlast toga svjesna i da zna da to
mnogo košta, i da bi je sprovođenje tih mjera spriječilo da preko svojih
“koruptivnih kanala” izvlači novac iz javnih preduzeća.
zosradio.ba/aa.com.tr