Rijetko ko na ovim prostorima da ne zna za Murveta Bajraktarevića, jednog od prvih povratnika u Doboj koji je pokrenuo vlastiti biznis.
U Doboju je rođen, a nakon 14 mjeseci ratnih dešavanja odlazi prvo u Austriju, a potom u Njemačku. Iako je tamo radio za svjetski poznatu firmu, bio jedan od najboljih radnika, imao siguran posao i jako dobru plaću, nije odlučio ostati, vratio se u Bosnu i svoju mahalu. Za ZOS radio govorio je o svom povratku.
„Čovjek se najljepše osjeća tamo gdje je rođen. Možda sam egoista, ali nisam ni sekunde razmišljao, nego kada sam prvi dan došao u Njemačku znao sam da ću se vratiti. Cijeli period koji sam tamo bio, težio sam tome i ponovo sam krenuo od nule. Sa svojim komšijom i kolegom kupio sam zemljište na Tešanjsci i napravili smo prvi objekat. Za početak smo zaposlili oko deset ljudi i krenuli raditi, a onda kada se firma počela razvijati i kada sam se 2004., vratio u Doboj, otvorili smo i tamo firmu na 7000 kvadrata koja zapošljava 40 ljudi. Mi smo i suvlasnici treće firme Cinkaone u Rudanci, koja je nekada zapošljavala hiljadu ljudi. Tu radimo devet mjeseci i sad je dobro.“
Upitali smo ga i kada je odlučio vratiti se u Doboj?
„Ne volim reći povratnik, jer sam se vratio na svoje i tako se osjećam. I kad sam bio u politici, bio sam poslanik Narodne skupštine Republike Srpske, predsjednik Skupštine grada, predsjednik Fudbalskog kluba „Sloga“ u Doboju. Čovjek mora težiti i gdje hoće da se vrati vratiti se, da se osjeća svoj na svome. Ja se tako osjećam i to je osnovna stvar u životu. Tako sam i ja krenuo. Poslije očeve smrti 2004., kada sam se vratio, dao sam sebi zadatak da obnovimo džamiju u Doboju. Otvorio sam tri džamije Donju džamiju, džamiju na Orašju i džamiju na Čajrama. Popravili smo mezarluke, gasulhane, asfaltirali preko 20 kilometara puteva, tri hiljade rasvjete,… Napravili smo mnogo toga.“
Murvet kaže da bi volio da su i njegove kolege privrednici napravili isto.
„Da su moje kolege privrednici koji su ovdje u Federaciji, sedam do deset kilometara od Doboja, da su se svi vratili bilo bi nam mnogo lakše. Možda sam jedini privrednik u Doboju koji je tamo napravio proizvodnu firmu poslije rata. Ne samo ja kao Murvet Bajraktarević, Bošnjak, koji se vratio, nego i od ovih tamo domicionih Srba koji su ostali. Niko se nije bazirao na proizvodnju. I ono što je bilo. Doboj je prije rata bio poznat po privredi, sada je sve to propalo. Sada je krenulo malo na bolje, stigao je i Izo Ahmetlija, otvorio je jedan lijep pogon, posluje dosta kao i MADI, Bingo,… Međutim, Doboju fali oko 2000 radnih mjesta u privredi, da bi se mogao vratiti na neke svoje prijeratne staze. Sjedište moje firme je sada na Tešanjci, rade ljudi sve naši iz Doboja, ima nešto i domicijelnog stanovništva, tako je i u Doboju. Međutim, sada je sve teže za radnika.“
Zbog ratnih dešavanja bio je primoran napustiti svoj rodni kraj, no, vratio se u BiH kako bi pokrenuo vlastiti biznis.
„Bio sam vani i kada kažem ljudima da sam otprilike 1996., u firmi u Njemačkoj, koja je imala 1800 radnika. Ja sam te godine proglašen radnikom firme i napustio sam Njemačku s platom od tada 12,500 KM i vratio se u Bosnu našu. Čovjek sve može postići kada sebi zada cilj, jer čovjek u životu kada nešto hoće, on kaže samo ja hoću i ide prema tome. A čovjek kada nešto neće, on nađe hiljadu razloga da nešto ne uradi, to je ta razlika.“
Osim džamije u svojoj mahali Murvet je učestvovao u izgradnji nekoliko hair česmi, ali i vjerskih objekata.
„ Imali smo mnogo velikih projekata. Jedna od investicija je u mojoj mahali gdje smo uveli grijanje u 125 kuća, tada je grijanje uvedeno i u Donju džamiju i u Jevrejsku crkvu. Pomogao sam dosta u izgradnji Katoličke i Pravoslavne crkve u Doboju. Pomogao sam i da se u uradi kapela u Prisadama, to je isto naš povratnički dio koji veže naše komšije Hrvate.“
On napominje i da nije problem u ljudima.
„Nije problem u ljudima. U sve tri nacije ljudi su ljudi, međutim, imam običaj reći da je problem ljudi u politici. Mi smo tako jedna lijepa država, lijepa zemlja, površinski smo veći od jedne Belgije, a tamo živi 10 miliona ljudi, a nas u BiH sad nema ni tri miliona. Sat vremena smo do EU, tri sata do mora, najljepšu vodu imamo, šume, rijeke. Uvijek kažem da se svi baziramo i da probamo zadržati ovo omladine što nam je ostalo, jer kako je krenulo sa odlaskom to nije dobro. Problem ove sadašnje strukture u politici ne samo Bošnjačke, nego kompletno i Srpske i Hrvatske, niko ne vodi računa o omladini, a to je život. Omladina je koja obnavlja, ne mi stari. Zato kažem da bi trebalo dat veću pažnju da nam ta omladina ostaje, da se zaposle.“
Murveta smo upitali i koliko je važno biti dobar komšija?
„Kod mene je ramazan tokom cijele godine. Nisam baziran da pomažem na nacionalnoj osnovi. Nije mi bitno ko, šta, kako. Međutim, moje ubjeđenje je da trebamo pomoć svakome ko hoće da mu se pomogne. Sjećam se par privrednika kada sam počeo raditi, otvoriš firmu, pa ti dođe poznati domaćin majstor, uhvati te za ruku i kaže: „Čuo sam da si počeo raditi, ako budeš imao problema finansijskih dođi kod mene“. On tebi da podršku i moral, iako to ti nećeš nikada iskoristiti, al se to poštovalo. To nam fali. Trebamo pomoći nekome, pogurati ga, dati mu vjetar u leđa, a ne da mu kažeš nemoj, nevalja. Probaj, de ga pomozi.“
Za kraj nam je rekao da njegove mahale nema nigdje i da mu je žao što generacije koje dolaze nisu iskusile čari druženja sa ulice.
„Obišao sam sve, al’ mislim, možda sam ja vezan toliko, moje mahale nema nigdje. Meni je 67 godina i nisam zapamtio da se neko u mahali posvađao, to je jedna kuća, jedna avlija. Kada smo se igrali kao djeca, mama kada pomaže krišku meni, pita koliko nas ima, ako nas je deset, odmah je i deset kriški. To je tako bilo druženje, mi smo na cesti odrasli, igrali se. Djeca smo koja su na cesti sebi pravili druženja i rad i formirala se. Kad danas to pričam djeci i unucima to im je nepojmljivo. Žao mi je što naša djeca nisu prošla kroz taj lijep period života. Evo moj sin uopće nije imao djetinjstva. U prvom razredu je izašao iz Doboja, bio u Njemačkoj u osnovnoj školi, pa se vratio ovdje, srednja škola u Tešnju, fakultet u Doboju… Ta generacija uopće nema tog nekog lijepog djetinjstva.“
“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.
