Romi danas slave Đurđevdan, jedan od svojih najznačajnijih praznika

Romi danas slave Đurđevdan (Ederlezi), jedan od svojih najznačajnijih praznika. Nakon đurđevdanskog uranka, jutarnjeg umivanja i kupanja započinje slavlje uz igru, pjesmu i bogatu trpezu.

Praznik se slavi na različite datume, u zavisnosti od kalendara koji se poštuje, kao što je slučaj i s drugim kršćanskim blagdanima. Tako katolici ovaj praznik obilježavaju 23. aprila, dok ga pravoslavci slave 6. maja.

Đurđevdan u narodu predstavlja granicu između zime i ljeta. Iako ga slave i drugi narodi, ipak je njegov značaj neuporedivo veći za romsku kulturu, u kojoj je Đurđevdan (Ederlezi) jedan od najznačajnijih praznika.

Najrasprostranjeniji običaji koji se vežu za ovaj praznik su pletenje vijenaca od bilja i umivanje vodom u koju su bile potopljene ljekovite biljke te kupanje u rijeci. Đurđevdansko cvijeće od kojeg se pletu vijenci bere se unaprijed, a običaj je da vijenci od đurđevka i maslačka stoje na vratima sve do praznika naredne godine.

Pripreme započinju dan prije, a značajan dio obilježavanja ovog blagdana predstavlja i Đurđevdanski uranak te kupanje na rijeci prije zore.

Običaj je da na taj dan najstariji član porodice ustaje u zoru, umije se napolju, uzima drenovinu i budi ostale članove laganim udaranjem kako bi bili “zdravi kao dren”. Nakon toga počinje slavlje uz muziku, igru i što bogatiju trpezu.

Međutim, kako nam je jučer rekao predsjednik Udruženja „Kali Sara-Romski informativni centar“ Dervo Sejdić, način u proslavljanju se znatno promijenio s obzirom na ekonomsku situaciju.

– Tradicija je da se večeras, 5. maja ide po izvorsku vodu i okolno rastinje. Bere se cvijeće i mlada žara i to se potopi u vodu kojom se sutra ujutru ranije, kada se ustane ili neko ni na spava. Oni koji ustanu rano se okupaju tom vodom, a oni koji imaju blizu rijeku ili jezero se okupaju u rijeci ili na izvoru vode. Oni koji imaju sreće da žive u čišćoj prirodnoj okolini onda se valjaju po travi, po rosi – kazao je Sejdić.

Ističe da u današnje vrijeme, nažalost, sve je manje tih običaja, tradicije, pogotovo kada je u pitanju rosom, odnosno valjanje po travi, piše Avaz.