Emina Ajanović: Više od 15 godina posvećena humanitarnom radu

Početkom mjeseca održana je promocija dokumentarnog filma „Naših 15 godina“ o Udruženju žena “Naša porodica” Tešanj, koje ima za cilj da djeluje u očuvanje porodice, poticanje humanitarnih akcija, pomoć ženi – zapošljavanje, edukacija, zdravlje žene, saradnja sa drugim udruženjima.

To nam je bio povod za razgovor s predsjednicom Eminom Ajanović  (76) koja je životni vijek provela baveći se humanitarnim radom. Dugo godina je radila u prosvjeti, bila profesorica u dvije osnovne škole u Tešnju, potom u Gimnaziji, bavila se politikom, a kasnije je bila direktorica JU Sportsko rekreacionog centra Tešanj.

– Što se tiče posla ja sam zaista šetala. Radila sam nešto malo u „Pobjedi“, dok nisam počela raditi u školi. Bila sam u OŠ „Huso Hodžić“, jer nije bilo posla u Gimnaziji, tada nisam tu mogla dobiti posao, jer su iz Doboja profesorice dolazile i imale bolju listu čekanja. Također, sam radila i u osnovnoj školi na Krndiji, kasnije sam otišla u Gimnaziju, potom sam tri godine radila kao direktorica Radio Tešnja, kasnije sam ušla u općinsko vijeće, pa u Kantonalnu skupštinu u Zenici i jednom u Federalnom parlamentu. Poslije toga sam došla na funkciju direktorice Sportsko rekreacionog centra Tešanj – kazala je Emina Ajanović za početak našeg razgovora.

Na poziciji direktorice Sportsko rekreacionog centra Tešanj napravila je veliku promjenu, koju su najviše vidjeli učenici i korisnici rekreacionog centra. Prema njemu je, kaže nam, imala pravi domaćinski odnos.

– To je moja ljubav i uvijek gledam šta je novo napravljeno i radujem se svemu onome što će biti dobro za našu djecu: da se mogu igrati, plesati, skakati, bacati loptu,… Želim da se uvijek tu okupe i zabave, da ne hodaju gdje ne treba i na kraju da ne sjede pored telefona.

Na čelu Udruženja „Naša porodica“, koje je oformljeno davne 2005. godine, je od prvog dana. Kako je za ZOS radio kazala Udruženje djeluje već punih 15 godina intenzivno. Emina, ističe da se oduvijek trudila i kroz rad u prosvjeti, politici, ali i kroz Udruženje da pomogne gdje god to može.

– Moram vam reći koji ja osjećaj imam u životu nakon svega ovoga kroz šta sam prošla, da kada uradim nešto dobro, a ja sam toga svjesna, navečer bolje spavam i budem zadovoljna, jer pomislim tamo u onoj kući su zadovoljni, ondje su dobro, tamo su sretni, i odmah je i meni ljepše. Trudim se gdje god mogu da pomognem, gdje ne mogu sklonim se s puta, kažem: „To je put, ne moraš me spominjati, samo ja dalje ne mogu, pomoći će ti neko drugi“.

Nakon smrti kćerke, potom muža, te odlaskom sina van Bosne i Hercegovine, Emina se odlučila intenzivnije baviti humanitarnim radom.

– Jednostavno jako i iskreno volim ljude i volim pomagati, a Bog dragi se pobrinuo da ja mogu pomoći. Teško je bilo prevalit ovo sve što sam ja prevalila, jer je sve ubrzo bivalo, i smrt kćerke, i rat, i smrt muža, i odlazak djeteta tog jednog van države,… Tada sam odlučila da je ipak najbolje početi se baviti nečim i imala sam jaku ekipu. Bila je tu Ismeta Hatibović, Ajša Brkić, u početku i Almina Mujčić koja nam je kasnije ostala kao donator. Žene Tešnja tada iz svih stranaka, i sve osobe koje smo pozvali i zamolili da dođu, došle su i radile s nama.

Emina i članice „Naše porodice“ dale su veliki doprinos svim manifestacijama koje su se organizirale u Tešnju, poput koncerata, ali su i redovno djelovale i na očuvanju tradicije. Zajedno su pripremale pekmez za tradicionalnu tešanjsku pekmezijadu. No, najviše su ponosne na svoju prvu pokrenutu akciju koja djeluje sve do danas. U pitanju je prikupljanje pomoći socijalno ugroženima u Srebrenici, te su im na taj način omogućile da ostanu i opstanu na svojoj rodnoj grudi.

– Sve je počelo sa Srebrenicom, jer je Srebrenica tada trebala nas, a mi smo uvijek imali. Među ljudima koji su nam nedavno bili u gostima, bio je i jedan Mujo iz Srebrenice, koji je znao na dužini od 50 kilometara dovoditi ljude da preuzmu kurban i ostale potrepštine. Tu se nosilo mnogo toga koliko se može hranom ponijeti, jer smo mi redovno u ovih 15 godina kako postoji Udruženje odlazile u Srebrenicu dva puta godišnje.

Emina ističe da ne postoji mjera kada je u pitanju odricanje da bi ovako jedno udruženje ostalo i opstalo, te da ono sa sobom nosi poseban pečat i izdvaja se od svih ostalih i od posebnog je značaja za lokalnu zajednicu.

– Ne postoji mjera tu nema vage tu radiš srcem, jednostavno nije ti teško tu samo letiš, na nos upadaš, ali moram da se zahvalim našim donatorima jer bez njih i njihovog srčanog davanja bez riječi daju, stavljaju se na raspolaganje i nama su na usluzi ne bi bilo ništa. Mi možemo željeti, ali šta bismo mi mogle uraditi da njih nema. Radi se srcem i ljudi pomažu, nisu škrti. Tešanj je općina i nema baš mnogo takvih općina, jer u Tešnju su ljudi spremni samo na dobro. Dobro su odgojeni, radini hoće pomoći, hoće dati i neće prigovorit. Što se tiče Tešnjaka to je zaista jedna posebna kategorija ljudi. Nismo mi posebni samo u privredi, mi smo svugdje, prvi gdje god treba i odazivamo se svemu.

Za kraj nam je kazala kako je njen, ali i moto Udruženja jedino pomoć drugome.

– Uvijek smo letile tamo gdje možemo nekoga obradovati i to je vrlina ljudi, to je ljudskost. Naš moto, moto našeg Udruženja i svih žena jeste pomoć i ništa drugo, jedna dobrota koja mora prožimati čovjeka, jer ako čovjek nije dobar od sebe sam, on nije dobar nikome.

“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.