Od početka ruske invazije na Ukrajinu, grad Mariupolj prolazi kroz pakao, a rusko granatiranje nije prestajalo ni jednog trenutka, prenosi Avaz.ba
Građani su ubrzo ostali bez struje, vode, hrane i lijekova. Nemali broj ljudi je utočište potražio u željezari Azovstal, odakle su tek nedavno evakuirani.
Priču ovih ljudi donosi The Guardian, a oni su otvorili dušu o noćnoj mori koju su preživjeli.
Spajk, svadljivi jazavičar, dobijao je nešto za svaki obrok, čak i dok su ljudi zarobljeni u bunkeru ispod željezare Azovstal gladovali. Na kraju je bilo tako malo hrane i vode da su odrasli imali jedan obrok manje. Dvije šoljice makarona su otišle u deset litara vode, a ta supa je trebala da nahrani 30 ljudi. Djeca su jela dva puta. Ipak, svi su djelili hranu sa svojim ljubimcem.
– Neko bi mu dao kašičicu kaše, a svi u porodici bi mu dali tri ili četiri kašike kada bi jeli. Srećom, on je mali – rekla je Olena Čehonatski.
Pobjegla je pod zemlju da bi izbjegla granatiranje na početku rata, zajedno sa suprugom Jegorom i dvojicom sinova Artemom (12) i Dmitrijem (17). Očekivali su da će tamo ostati dvije nedelje, a to se prolongiralo na dva mjeseca.
– Nikada nisam bila osoba koja voli pse, prije nego što je Spajk stigao – rekla je, prenosi The Guaridan.
Oni su bili u posljednjoj grupi evakuiranih civila iz Azovstala, koji su stigli na teritoriju pod kontrolom Ukrajine, večer prije nego što je ruski predsjednik Vladimir Putin, proglasio rat u Ukrajini kao “svetu” misiju za oslobađanje ljudi, na vojnoj paradi u Moskvi.
– Kakvo oslobađanje? Šta je razlog za sve to – upitala je Olena.
– Naš prvi osjećaj je nevjerica da smo uspjeli da se evakuišemo. Posljednjih dana smo gubili nadu. Granatiranje je bilo tako jako da je izgledalo nemoguće izaći -dodao je Jegor.
Dok je porodica vjerovala da će biti u bunkeru samo dvije nedjelje, bilo je i onih ljudi koji su mislili da će tamo biti samo dva dana. Više od dva mjeseca kasnije, oni su još uvijek bili tamo, a zalihe vode i hrane su se smanjivale dok su zgrade oko njih razarale ruske bombe. Bili su lišeni skoro svega osim sna.
– Spavajte više, jedite manje. Jer kad spavaš, ne moraš da jedeš – rekao je Jegor.
– Sada je plan da nastavimo da živimo. Ostalo će doći samo – rekao je.
Kada su došli u bunker, bilo je struje, ali njihov svijet se ubrzo promjenio. Život u buđavom podrumu nije bio lak, a miris vlage se uvlačio u njihovu odjeću i kožu. Struja je nestala nakon jednog dana, interneta nije bilo, samo mali radio koji je mogao da uhvati tek poneku stanicu.
Koristili su automobilske baterije za napajanje LED svjetla, a u mraku su pokušavali da igraju igre. Donijeli su šah, bekgemon i karte. Svaki dan je bio kockanje sa smrću. Čak i odlazak u toalet je značio rizikovanje života, jer su nužnici bili u prizemlju. Za djecu, starije i nemoćne osobe u bunkeru su bile kante koji su odrasli naizmjenično praznili.
– Niko nije izašao odatle isti kakav je bio – rekla je Oksana, zaposlena u Azovstalu, koja iz bezbjednosnih razloga nije htjela da kaže svoje puno ime.
– Bili su jedna osoba kada su ušli, a druga kada su izašli – rekla je.
Zeleni koridor
– U prvim danima, djeca su očigledno bila traumatizovana – rekla je ona.
Tinejdžeri su samo buljili u zidove, mlađa djeca su se klonila dodira. Vremenom su se malo prilagodili zastrašujućoj situaciji.
– Kasnije su nam dozvolili da ih grlimo, posebno tokom bombardovanja. Sprijateljili su se, a starija djeca su učila mlađu – rekla je.
Sama Oksana je izašla iz Azovstala sa tri talismana – kašičicom njenog muža, crteže djece sa kojom je provodila vrijeme i futrolom za pasoš sa blistavim perlama koje sama dodala.
– Nemam ništa drugo od svoje kuće – rekla je.
Pokušali su da odu početkom marta kada je objavljen zeleni koridor, ali su borbama otjerani u podzemlje. Gledali su desetine ljudi kako odlaze prije njih, ali je svako putovanje bilo kockanje.
Civilni spasilački koridori
– Kada su djeca izašla napolje, pravili smo im etikete na odjeći sa njihovim imenima, krvnom grupom i datumom rođenja. Tako da bi ako se desi da nastradaju mogli da budu lakše identifikovani – rekla je Oksana.
Jedna grupa je odlučila da prepješači 100 kilometara do Berdjanska kroz bojna polja, minska polja i ruševine, jer je to izgledalo manje zastrašujuće od boravka u željezaro.
– Ne znamo da li su uspjeli – rekla je.
Tada su preko radija čuli posljednje pokušaje da se postavi civilni spasilački koridori i odlučili su da vide da li mogu da nađu izlaz. Vojnici su ih zatekli kako čekaju napolju i rekli su da imaju 15 minuta da se spreme.
Oksana je bila oduševljena kada je konačno mogla da napuni svoj telefon i kada je vidjela brojne poruke porodice, rođaka i prijatelja iz cijele Ukrajine, piše The Guardian.
