U Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj, jučer je upriličena promocija knjige „Ekrem Ajanović – od realke do znanstvenika“ autora Kemala Ljevakovića.
O knjizi su govorili dr. Husnija Kamberović, dr. Edina Vejo, dr. Hasan Žutić, dr. Jusuf Mehić, Osman Brka, Irfan Ljevaković, Kemal Ljevaković, Amir Brka direktor CKO i dr. Mesud Ajanović, koji su izazvali veliku pažnju publike, govoreći o dr. Ekremu Ajanoviću, čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag kako u historiji Tešnja tako i BiH.
Govornici su se s mnogo emocija prisjećali svih mudrih rečenica i anegdota koje im je kroz svoj životni vijek ispričao dr. Ekrem Ajanović.
Za one koji nisu do sada imali priliku pročitati knjigu riječ je o knjizi u kojoj je autor ponudio biografiju Ekrema Ajanovića, promatrajući ga u kontkstu vremena u kojem je živio. Ljevaković je u ovoj knjizi „našao mjeru“ po kojoj je vagao Ajanovićev doprinos razvoju društva u kojem je živio.
Ekipa ZOS radija nekoliko minuta prije početka promocije imala je priliku razgovarati s Kemalom Ljevakovićem, piscem ove knjige koji nam je ispričao kako se dugo “omišljao” da li će pristati na ponudu i napisati je.
„Moram priznati da sam imao veliku dilemu, iz više razloga, rekao bih. Uradio sam mnogo knjiga i prije nego što sam počeo raditi bilo koju od njih, bio sam u nekom drugom stanju prije nego što je počnem pisati, nosio sam je u sebi, bila je dio mene godinu ili dvije, pa tek onda se krenem njome baviti aktivnije. Ova ponuda došla je iznenada i trebalo mi je nekih deset dana da razmislim. Pisanje ovakve knjige je veliki izazov i motiv, to je jedna barijera koju treba savladati i prihvatiti. Zaista je veliki motiv i iskušenje za autora, hoću li moći dostojanstveno iznijeti i uraditi knjigu o djelu i liku jednog imena kakav je bio prof. dr. Ekrem Ajanović“, kazao je Ljevaković za ZOS radio te dodao i kako je pandemija Corona virusa djelomično utjecala na ovu odluku:
„Nakon što se desila pandemija Corona virusa, bili smo blokirani na sve strane, a moja neka putovanja koja sam naumio, pa čak i u Tunis, bila su otkazana. Možda je i taj kontekst blokade na mene djelomično utjecao da prihvatim i radim na ovoj knjizi. Taj rad je, moram priznati, trajao godinu i više do nekog prvog printanja, tako da je bilo mnogo iscrpnog i mukotrpnog rada, istrajavanja, upornosti, i čini mi se da ponovo kroz to ne bih prošao. Nakon monografije mog mjesta i škole na Tešanjci kazao sam sebi da ovakvu vrstu literature više neću pisati, da ću raditi belatristiku, poeziju, roman, prozu,…“
Nakon dvije monografije „Od Trebića do Trepča“ i „100 godina škole u Tešanjci“, kazao nam je da nije želio pisati i treću, pa smo ga upitali vrijedi li i za njega ona izreka „Da kada bježite od nečega ono vas stalno sustiže“?
„Pa vjerovatno ima i toga, neću reći da nema, ali bih rekao da u svemu ima Božijeg prsta, pa onda i kada kažeš da nešto nećeš desi se da hoćeš.“
Ljevaković je ovom knjigom dosegnuo sve daleke staze iz života Ekrema Ajanovića. Pokazao je njegov životni put, školovanje, odnose sa članovima porodice, miran i skladan porodični život, ali i s mnogo emocija jednu posebnu bračnu toplinu između prof. dr. Ekrema i njegove supruge prof. Dževdete koja se održavala pune 53 godine braka.
Za ZOS radio s mnogo emocija o svom suprugu govorila je i nekadašnja profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (odsjek za Pedagogiju), Fakultetu političkih nauka (odsjek za Socijalni rad), profesor i jedan od osnivača Pedagoškog fakulteta u Zenici, Dževdeta Ajanović.
„On je bio dobar suprug, dobar sin, stručnjak u svome poslu, politički i društveno angažiran. Mislim da je bilo vrijeme, dok sam još živa, da sve to nekako objedinim i da sve to svjetlo dana nađe u jednoj knjizi, koja će ostati i mojoj djeci i mlađim generacijama, koje interesuje njegova profesija i njegov životopis, koji je veoma interesantan, a u isto vrijeme i mukotrpan. Kada kažem mukotrpan, moram istaći da je moj svekar, imao šestero djece. Samo je dvoje završilo Gimnaziju u Tešnju, jer je ranije nije bilo, a četvero je otišlo u Sarajevo poslije osmogodišnje škole. Svugdje su stanovali, ali su uvijek bili dobri đaci, primjereni u svom odgoju i mislim da ova čaršija zaista zavrjeđuje, da kroz ovu knjigu, jednostavno vidi njegov životni put i njegov profesionalni razvoj“.
Veliki dio materijala skupila je i sama prof. Dževdeta.
„Oko 95 posto materijala sam uspjela skupiti. Moj suprug je vjerovatno znao šta se gdje nalazi, ali nikada nije bilo govora o tome da će se pisati monografija. Međutim, dala sam sebi zadatak da dok sam živa uradim to i ostavim svojoj djeci. Imamo jako bogatu biblioteku i onda sam svaki dan, malo po malo, sve prebirala i odvajala. A, pošto sam univerzitetski profesor, znam kako bi trebalo da izgleda sadržaj knjige, onda sam na neki način postavila tu metodologiju, zajedno sa autorom, koji je zaista imao mnogo posla, bez obzira što je sakupljen materijal. Autor je, također, još sakupljao, tako da se malo, po malo, sve posložilo.“
Otkrila nam je i kako pamti svog supruga.
„Moj suprug je meni ostao u sjećanju kao prvog dana kada smo stupili u brak. Zaista ništa ne preuveličavam. Tako smo se ponašali i imali jednu skladnu porodicu. Postojala je ljubav među nama, zabavljali smo se četiri godine. U knjizi u jednom poglavlju ima i opis kako smo se upoznali, kakav je naš život bio, jer smo oboje poslije nastavili da učimo, magistrirali, doktorirali, ali smo se našli, i u odnosu na nauku i na poljoprivredu. To je jedan veliki kontrast, ali mi smo se uporedo bavili i naukom i poljoprivredom.“
S velikim emocijama o dr Ekremu Ajanoviću govorila nam je dr Edina Vejo, profesorica na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici:
„Osnova mog dolaska jeste i što sam poznavala prof. dr. Ekrema Ajanovića, a sa prof. Dževdetom sam profesionalno sarađivala, jer je ona prvi profesor kojem sam ja bila asistent. Tako da ja s jednim pijatetom posmatram ovo što su uradili ona i njeni sinovi, kao i autor knjige, što su to jedno životno pregnuće prof. Ekrema saželi u ovu monografiju. Moram istaći da nekada kada sam u životu pokušala, smjatrajući da čovjek nekada treba i da se politički angažira, kako bi na taj način pokušao raditi za neko opće dobro, sjećam se tih nekih svojih prvih razočarenja koja su se dešavala. Jednom prilikom podijelila sam ih s prof. Ajanovićem i tom prilikom mi je rekao: „Ma Dino pusti to, u politici je negativna selekcija.“ Tako da dok sam to nekako pregurala, al’ znam da je to bilo jedno dobronamjerno i osvještavajuće iskustvo.“
Porodica prof. dr. Ekrema Ajanovića uručila je ovu knjigu i Općoj biblioteci Tešanj, te je ona dostupna i svim korisnicima Biblioteke.
