“Četiri godine koje sam proveo u gimnaziji, bile su mi i najljepše godine života“. Ovako priča Tomislav Batarilo, jedan od učenika 10.generacije Gimnazije koja se tada zvala „16.april“. Sjećanja njegovih nekadašnjih razrednih kolega i kolegica nisu puno drugačija.
U lijepom sjećanju čuvaju uspomene na nekadašnu zgradu gimnazije na Omerdinom polju i čuvenu južnu stranu, sitne nestašluke, dijeljenje jedne kifle na odmoru, ponekad i bježanje sa časova, strogost profesora ali i znanje koje su im dali. Gimnaziju je daleke 1968.godine upisalo 60 učenika, a završilo ju je njih 27. Nažalost, neki od njihovih razrednih kolega i kolegica više nisu među živima, neki su svoj život vezali za evropske zemlje, Ameriku i Australiju, a oni koji žive u Maglaju ili u njegovoj blizini odlučili su se za jubilarni susret.
.jpg)
„Nismo se dugo okupili, a 50 godina od mature je veliki jubilej. Iskreno smo željeli da se sretnemo i evociramo uspomene. Nama su sve te godine bila jedna velika zabava. Ostali smo povezani i mislim da smo izrasli u dobre ljude, cijenjene u sredinama gdje žive“, kazao je Azur Smajić, koji je bio i ‘glavni krivac’ za ponovni susret. Nekadašnje gimnazijalce primio je i direktor Gimnazije „Edhem Mulabduć“, Nedžad Lokmić, toplo ih pozdravio i čestitao jubilej. Prozivku je obavio dr.Mirsad Hasanić, doživotni predsjednik razreda, kako su ga svi zvali. Susret je bila prilika da se prelista dnevnik koji je preživio i ratne godine i katastrofalnu poplavu, ali i da se sjete profesorica i profesora koji su im predavali: Marije Miljković, Mileve Šimulija, koja im je bila i razrednica, Marije Gagić, Halida Đurđevića, Asima Smajića, Mladena Šimčića, Asima Musaefendića, Kabila Velijagića, Gojka Sušca i mnogih drugih. Nakon okupljanja i prozivke, nekadašnji gimnazijalci su nastavili druženje u restoranu „Edemus“, piše Maglaj.net
Neka od sjećanja nekadašnjih učenika Gimnazije
Tomislav Batarilo: „Ja sam u gimnaziju došao iz Novog Šehera, među gradsku djecu, a ja jedini sa sela. Nikada nisam primijetio, za sve te godine, da me iko od njih podcijenio. Zadnja kifla na odmoru se dijelila ravnopravno“.
Edo Smajlagić: „Bilo nas je puno u prvom razredu, a malo nas je završilo školovanje. Bilo je i onih koji su ponavljali razred, pa su nam se znali pridružiti. Bili smo kao jedna porodica, stalno smo se družili i poslije škole, kod Azura, mene, išli zajedno na igranke ili u kino“.
Mirsad Hasanić: „Uvijek se rado sjetim gimnazijskih dana. Prije nekoliko dana gledao sam i našu matursku sliku. I danas smo oživjeli sjećanja na naše kolege i kolegice koji više nisu sa nama, na naše profesore i profesorice, na taj život, mladost, bezbrižnost, neopisivo je to lijepo. I poslije toliko godina ostali smo u kontaktu“.
Atifa Šehić: „Lijepa su sjećanja na gimnazijske godine, lijepo je vrijeme ostalo iza nas. Bilo je nestašluka, kako da nije. Ko se od nekadašnjih gimnazijalaca ne sjeća čuvenog juga, nekadašnje gimnazije na Omerdinom polju, gdje smo se krili kada pobjegnemo s časa, našeg zajedništva“.
Mirza Hajrulahović: „Ne mogu vjerovati da je prošlo već 50 godina, možda što sam ja u učionici provela 41 godinu, kao profesor. Stalno sam se sjećala svojih dana provedenih u gimnaziji i nastojala sam da ne radim ništa od onoga što mi se nije sviđalo kod mojih profesora. Profesori u gimnaziji što se tiče znanja stvarno su bili na nivou, ali su bili jako strogi i puno su tražili od učenika“.
