Jedan mladić oduzeo je sebi život zbog ismijavanja na društvenim mrežama. Povodom ove strašne tragedije podsjećamo na intervju sa Irenom Đumić Jurić-Marijanović, psihologom iz Banjaluke.
„Mi živimo u društvu u kojem je govor mržnje normalan, odnosno ljudi su se toliko adaptirali na njega da ga ni ne primjećuju niti shvataju njegovu opasnost. Zadnji rat je itekako bio rasplamsan i izazvan govorom mržnje, a nakon rata i danas neke druge generacije odrastaju uz govor mržnje“, rekla je za BUKU Irena Đumić Jurić-Marijanović, psiholog i psihoterapeut iz Banjaluke.
Irena nam govori o psihološkoj pozadini govora mržnje, posljedicama koje govor mržnje ostavlja na osobe koje su izložene ovoj pojavi, ali i načinima kako se svako od nas može boriti protiv govora mržnje koji u našem društvu nije dovoljno osviješten.
Šta nam upotreba govora mržnje može reći o osobi koja koristi takav govor, može li se izvući neki karakterni tip ličnosti po tome?
Govor mržnje je verbalizacija osjećanja poput bijesa i mržnje, te destruktivnih i agresivnih nagona. Samim tim možemo reći da su osobe koje ih koriste opasne po druge, jer ne uspijevaju obraditi svoje emocije i nagone, već su u stanju bez problema usmjeriti ih prema drugim pojedincima ili grupama.
Zbog čega postoje ljudi koji su skloni da mrze, pa samim tim i koriste govor mržnje usmjeren prema drugima samo zato što te osobe drugačije misle, osjećaju ili izgledaju?
Mržnja kao osjećanje ponekad je adekvatna emocija, u slučajevima kad nam neko nanosi neopravdano zlo, agresiju, povredu i slično. Međutim, mržnja prema pojedincima ili grupama koje često ni ne poznajemo, a pogotovo nikako ne utiču na nas, potpuno je neopravdana. U ovom slučaju gore navedeni agresivni i destruktivni nagoni, emocije straha, bijesa i mržnje, projektuju se na pojedince ili grupe koje su u tom trenutku „plodno tlo“, na neki način imaju neko sugestivno značenje. To su često etničke i nacionalne grupe, različite manjinske grupe, trenutno migrantske grupe ili grupe LGBTI+ osoba. Na taj način se predstavlja da su te grupe „opasne, zle, agresivne“ i time se opravdava sopstveno nasilje i agresija.
Prema podacima iz elektronske baze institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH 1. januara prošle godine do danas zaprimljene su četiri žalbe koje su registrovane pod šifrom „govor mržnje“, ali i iz ove Institucije priznaju da prijave nisu stvarni pokazatelj govora mržnje koji je psiutan u javnosti i da je potrebno raditi na podizanju svijesti po ovom pitanju. Jesmo li kao građani uopšte svjesni problema kada je rječ o govoru mržnje?
Mi živimo u društvu u kojem je govor mržnje normalan, odnosno ljudi su se toliko adaptirali na njega da ga ni ne primjećuju niti shvataju njegovu opasnost. Zadnji rat je itekako bio rasplamsan i izazvan govorom mržnje, a nakon rata i danas neke druge generacije odrastaju uz govor mržnje. Na Facebooku na primjer ispod svakog statusa, čak potpuno nebitne i nepoznate osobe, ako se spomene neka od manjinskih grupa, ili pogotovo neka međuetnička ili međunacionalna korelacija, čak i sa strane sporta, vidjećete masu komentara ispod koji pokazuju govor mržnje. Ova brojka nije ni približna realnom stanju.
Govor mržnje često se koristi u online komunikaciji, komentarima na društvenim mrežama, odnosno usmjeren je prema ljudima koje direktno nevidimo. Da li ta virtuelna otuđenost olakšava situaciju onome ko koristi govor mržnje, jer ne vidi osobu kojoj su te riječi upućene?
Sigurno da je tako, društvene mrže osiguravaju anonimnost i, samim tim, otvaraju mogućnost za veću slobodu u govoru mržnje. Upravo zato mogu biti jako opasne i huškačke, i u kratkom roku izazvati kritičnu masu ljudi koji su spremni da i u realnosti primjene nasilje.
Mladi su u sve ranijim godinama svog života prisutni na društvenim mrežema, pa su samim tim i sve izloženiji potencijalnom govoru mržnje, kako zaštiti mlade generacije, kako ih edukovati po ovom pitanju?
Treba djelovati na svim nivoima, edukovati djecu svih uzrasta, od vrtića pa nadalje o tome šta je govor mržnje i njegovuim mogućim posljedicama. Roditelji treba da se upoznaju sa svim oblicima tehnologije te sa društvenim mrežama koje dijete koristi, i da ih edukuje i kontroliše u mlađim uzrastima, upozori ih na opasnosti i način na koji se trebaju zaštititi. Takođe, važno je djeci dati informaciju kome da se obrate u slučaju da su žrtve govora mržnje. Bitno je da se stvara sigurno okruženje u kojem će na govor mržnje odreagovati i zaštititi dijete roditelji, nastavnici i naravno, policija i druge nadležne institucije.
Koliko je važno shvatiti da svaka izgovorena riječ nosi svoju težinu, pa samim tim i posljedice i odgovornost za izrečeno? Čini mi se da se kod nas riječ olako shvata?
Svaka napisana i izgovorena riječ ima svoju težinu i u govoru mržnje su ciljano i pomno odabrane. One imaju za cilj da ponize, zastraže, dikriminišu, izoluju, ušutkaju ili napadnu određene osobe i pripadnike nekih grupa. Osobe koje koriste govor mržnje, čak i na nižim uzrastima, prilično svjesno koriste ove riječi i rečenice. Zato uvijek treba reagovati, edukovati djecu, ispravljati ovakva ponašanja, a ako je potrebno, zatražiti stručnu pomoć.
O kakvim posljedicama na osobe koje su žrtve govora mržnje možemo govoriti, kako se takav odnos može odraziti na život čovjeka? Šta konstantna izloženost govoru mržnje može da uradi čovjeku?
Često mi na psihoterapiju dolaze djeca koja su na neki način drugačija od većine, izgledom, debljinom, možda su povučenija ili su odlični učenici. Oni su česta meta govora mržnje u njihovim viber ili facebook grupama i ostanu izolovana, nesretna sa osjećanjem manje vrijednosti i neprilagođenosti, a često razviju socijalnu anksioznost i posljedično, depresiju. Često mi dolaze i odsrali koji su imali ovakva iskustva u djetinjstvu i još uvijek se nose sa posljedicama ovih iskustava, i dalje nesigurni u svoju vrijednost, bježeći od bliskih odnosa, koji za njih predstavljaju i dalje opasnost.Govor mržnje kod ljudi svih uzrasta izaziva stres, osjećaj poniženja, ljudskog dostojanstva i često kontinuiran strah. Naravno da se ove emocije odražavaju na samopouzdanje i često uzrokuju anksioznost, panični poremećaj, depresiju ili psihosomatske tegobe i bolesti. U socijalnom smislu, ljudi često smanjuju svoj krug ljudi, kreću se u malim poznatim grupama, na svojim sigurnim mjestima, a nekad promjene mjesto boravka.
Šta biste, sa psihološkog stanovišta, preporučili onima koji su suočeni govorom mržnje, šta mogu da urade u tom slučaju? Kako da se zaštite?
Svako ko je žrtva govora mržnje treba se zaštititi i naći način da se to prekine. Ako su djeca u pitanju, uvijek je važno da reaguju roditelji, staratelji, učitelji i pokažu djeci da nije u redu niti plasirati govor mržnje niti trpiti ga i da se treba zaštititi a one koji koriste govor mržnje kazniti. Na taj način djeca razvijaju svijest o mogućnosti i bitnosti zaštite svog integriteta. Tako i odrasli, mislim da je bitno da reaguju i koriste institucije zaštite koje imamo. Nekada je moguće jedino pobjeći ili trpiti, znam mnoge grupe koje su suočene sa ovim problemom (novinari, etničke manjinske grupe, LGBTI+ populacija…) nekad zbog sporosti rada institucija, nekad iz drugih razloga. Ljudi često iz ponosa hrabro ostanu i trpe govor mržnje, žive svakodnevno sa strahom hoće li ih neko napasti na putu do prodavnice npr. To je težak život, pun straha, ograničene slobode u svakom smislu i nesumnjivo ostavlja trag u životima ovih ljudi, piše BUKA.
