Nemanja Šmitran (22) je poljoprivrednik i student četvrte godine Medicinskog fakulteta u Banjoj Lluci. Ne planira da ode iz rodnog sela Kozara, na vrhu istoimene planine. I nije jedini.
Mnogi njegovi vršnjaci ostaju vjerni svom zavičaju. Na Kozaru se vraća život, sve je više mladih porodica koje obnavljaju i proširuju imanja svojih predaka.
Nemanja svakog dana ustaje oko pet, da bi stigao u Banja Luku na predavanja. Poslije podne radi u šumi, izvozi drvo, ore, radi u voćnjaku, sije pšenicu… A, ipak ima vremena za učenje. Ne dangubi. Odredio je svoje životne ciljeve i od njih ne odstupa. A da je lako, nije.
“Jesen je i lijepo vrijeme, na imanju ima posla preko glave. Na traktoru provodim jednako vremena koliko i na fakultetu. Meni je i jedno i drugo važno. Volim i poljoprivredu i medicinu, i Kozaru i Banja Luku, i grad i selo”, kaže Nemanja.
Reporterska ekipa portala Srpskainfo srela ga je na seoskom putu, sasvim slučajno. I dogodila se – priča. Istina, Nemanja se, u početku, pomalo nećkao. Sramežljivo odgovarao na njihova pitanja, u stilu: “Nije to ništa”. Ali, kako je razgovor odmicao, bilo je jasno da ovaj momak zna šta hoće i da je odlučan da ostvari svoje planove.
“Želim da ostanem na selu i da se poslije završetka studija zaposlim u blizini, u Bosanskoj Gradišci ili Banjoj Luci. Čini mi se da odavdje, sa planine, dalje i bolje vidim, pa ko razumije, shvatiće”, kaže ovaj vrijedni, uzorni mladić.
Priznaje da nema mnogo vremena za odmor. Jer njegov radni dan traje i po 20 sati.
“Ustajem zorom. Automobilom putujem na predavanja, koja su u različitim terminima. Potrebno mi je sat i malo više vremena, u jednom pravcu, zavisno od uslova na putu. Zimi, kada zavije snijeg, mada je to sve rjeđe, imam u pripravnosti traktor i grtalicu, pa prvo razgrnem snijeg, da bih prošao automobilom. Ali, ne žalim se, to je moj izbor”, kaže Nemanja.
Porodica podržava njegov izbor. A Nemanjina porodica je brojna, pa je i podrška snažna.
Zajedno žive Nemanjina majka Ranka, otac Ranko, baka Grozda, braća Predrag i Slaven, snaha Miroslava i dvije bratove kćerke Dajana i Sofija. Svi skupa brinu o velikom lijepo uređenom imanju.
“Mlađi brat je srednjoškolac, odavde putuje u školu, kao i ja na fakultet. Stariji brat, koji je oženjen, zaposlen je u Šumariji. Svi radimo na imanju. Meni to uopšte nije teško i ne stidim se pocijepanih hlača i majice isprljane zemljom”, kaže Nemanja.
Uz ispite na Medicinskom fakultetu, kaže, valja položiti i porodični, seoski ispit, ispit svoga zavičaja.
“To je zavjet predaka, trudim se da i taj ispit položim najboljom ocjenom”, poručuje Nemanja Šmitran.
Svaka njegova poruka izgovorena je uz zaglušujući zvuk traktora na planinskom vrhu, na prevoju, odakle se vidi cijelo Lijevče polje, a u daljini se nazire Bosanska Gradiška.
Kompletan tekst čitajte na Srpskainfo.
