Zašto se događa da jedna tinejdžerica zadavi svoju baku, a druga bijesno izudara majku?
Uz sve aktualne vijesti o ratu i krizi, o nuklearnim i energetskim prijetnjama, ovih su dana u medijskom minskom polju eksplodirale dvije koje su me raznijele i kao čovjeka i kao roditelja. Čitam ih i osjećam da me guši ono što u njima piše. Jednostavno sam se urušio pod golemim teretom obje te tužne i tragične priče iz crne kronike.
Prva, iz Sarajeva, kaže da je unuka, uz pomoć prijateljice, ubila svoju baku. Jedna od njih držala je 74-godišnjakinji noge, dok ju je druga davila i zadavila. Bio je tamo i njihov vršnjak koji im je pomogao u pokušaju prikrivanja zločina. Jedna djevojčica ima 14, druga 15 godina. Dječaku je 16. Djeca koja nisu još pravo ni zakoračila u život. Djevojčice su, kažu koji ih znaju, problematične, a jednoj je sudski bilo zabranjeno približavanje drugoj. Ipak su se družile tog, kobnog dana. Baku su zadavile jer im je navodno prigovorila zbog ponašanja i pijenja alkohola. Zločin su pokušale prikriti kako bi izgledalo da je u pitanju prirodna smrt. Sve troje su uhapšeni i osumnjičeni, čeka ih izlazak pred sud i tko zna što dalje.
Druga vijest je iz Hrvatske. U medijima nije precizirano mjesto događaja, samo je navedeno da se zbio negdje u Slavoniji. Pijana 15-godišnjakinja vratila se iz grada oko tri sata u noći i probudila majku, bijesna jer je u kući bio isključen internet pa nije mogla surfati. Majka je rekla da ga neće uključiti i poručila joj da ide spavati, na što je kći podivljala, udarila ju šakom u glavu, potom joj o čelo razbila čašu, usput joj govoreći najgore uvrede. Budući da dosad nije bila kažnjavana, sud joj je, umjesto kazne, izrekao odgojnu mjeru sudskog ukora jer se, piše u presudi, “može zaključiti da će i time biti postignuta svrha odgojne mjere”.
Pitanja uvijek ista, odgovori široki i rastezljivi
S vremena na vrijeme turobne vijesti poput ovih iskrsnu u crnim kronikama. Uvijek iznova osupnu, jer koliko god se često događalo, čovjeku uvijek iznova biva nepojmljivo da su djeca spremna dići ruku na roditelje, a i roditelji na vlastitu djecu. Kada se smiri tupa mučnina koju izazovu takve vijesti, uvijek se nametnu ista pitanja: “zašto?”, “tko je kriv za to?” i “da li se moglo spriječiti?”. A odgovori su široki i rastezljivi i od njih čovjek ne bude ništa pametniji, samo još više zgromljen i pokošen.
Vjerujem da je velika većina nas u vrijeme odrastanja u nekom trenutku prezirala svoje roditelje. Bude to iz raznih egoističnih razloga tipičnih za pubertet, kada se puni sebe, uvjereni da su najljepši i najpametniji, mladi nastoje udaljiti od svijeta odraslih, a svoj bunt iskaliti najprije na onima koji su im najbliži.
Sjećam se da sam u jednom takvom hirovitom tinejdžerskom periodu, redovito se svađajući i inateći s ukućanima, u nekoj školskoj zadaći sav pun sebe i nekog nedefiniranog gnjeva napisao da su “roditelji ubojice bez oružja” izazvavši zgražanje u školi i zabrinutost u kući. Ni sam ne znam što sam time htio reći, ali znam što sam htio postići – da zazvuči buntovnički, što mi je tada jedino bilo na pameti. No, ni meni ni drugima koji bi pred roditeljima zauzimali oholu mladenačku pozu ni na kraj pameti nije bilo prekoračiti granicu i, ne daj Bože, nanijeti bol roditeljima, bakama i djedovima.
Zaključujem, možda površno, da je to bilo i do drugačijeg karaktera generacije. Bunili smo se, svađali s roditeljima, koješta im i ružnoga rekli zbog čega smo se brzo kajali, ali generacijski jaz kao da je bio mnogo manje dubok nego što je danas. Otud mi ta mučnina i klonulost kad čujem za strašne porodične drame poput one iz Sarajeva i nekog mjesta u Slavoniji. Nažalost, nisu jedine i nije ih malo.
Svi upiru prstom u roditelje
Čitam u jednom novinskom tekstu o zločinu u Sarajevu kako neka susjeda, koja je poznavala ubijenu ženu i zna njezinu unuku, reče: “Baka te odgoji, ti je ubiješ”. Pita li se ljude, vox populi, zašto se događa da jedna tinejdžerica zadavi svoju baku, a druga bijesno izudara majku, oni će u ogromnoj većini bez krzmanja i mnogo razmišljanja, isto reći: “Krivi su roditelji!”
U razgovorima uživo ili u komentarima podno tekstova na internetu, većina će uvijek uzrok nasilništva locirati u obiteljskom domu i naći ga u roditeljskom odgoju. Točnije, u nedostatku istog. Isto će čak, kada ih se pita o tragedijama poput ove dvije spomenute, reći i razni stručnjaci – psiholozi, sociolozi, socijalni radnici… da “sve kreće iz obitelji i roditeljskog doma”. Objašnjenje da se djeca ponašaju onako kako ih roditelji, pa i bake i djedovi nauče, već je postalo kanonsko.
A druga tvrdnja “glasa naroda” o tome kaže da se sve može riješiti batinom, ako se (pod)uzme na vrijeme. Tu “mudrost” da je “batina iz raja izašla” danas se po virtualnim forumima najčešće sažima u misao “dva-tri šamara pa da vidiš”. Ili onu: “I mene su roditelji tukli, pa mi ništa ne fali”. Ispada po tome da će pravodobno fizičko kažnjavanje djece, šamaranje i kaišanje, djelovati odgojno. I obrazovno, ali u smislu obraza rumenih od šamara. No, što ako se klin ipak ne izbije klinom, nego ga još više zaglavi? Ako fizičko kažnjavanje nasljedno rezultira nasilništvom?
Teško je pojmiti strašne primjere mladenačkog nasilja ili zločina, ali očito ih je lako objasniti popularnim tumačenjima. Ne kažem da nema istine u tome, da vaga odgovornosti za ponašanja i postupke djece ne preteže na stranu roditeljskog odgoja. No, je li uzrok samo u tome ili ima još nešto?
Generacijski jaz postao je predubok
Grubo zvuči, no nisu li današnji roditelji – “starci”, kako ih se najčešće zove – “prestari”, i kao takvi nezanimljivi svojoj djeci već na nižem pragu puberteta? Ne odgajaju li današnju djecu internet, društvene mreže i video igrice više od roditelja? Ne formiraju li se njihovi vrijednosni sudovi na brzim, atraktivnim i šarenim digitalnim platformama poput TikToka ili Snapchata? I na ulici, također? Puno više nego u analognom komuniciranju s roditeljima? Koliko god se trudili oko vlastite djece, dio njihovog odgoja u djetinjstvu, posebno u formativnim godinama, odvija se izvan sfere obitelji i roditeljskog doma. Naravno da je tako bilo i prije, ali sada je ta druga virtualna sfera puno ekstenzivnija i ima puno invazivniji utjecaj na djecu i mlade.
Nisu ovo isključiva objašnjenja i obrazloženja onoga što se dogodilo u onim dvjema strašnim vijestima s početka teksta i u desecima sličnih, ali možda ih valja uzeti u obzir kao i ono općeprihvaćeno tumačenje da svemu što se tiče ponašanja djece kumuje roditeljski odgoj. Jednostavno – nema jednostavnog objašnjenja.
Otac jednog maloljetnog nasilnika koji je nedavno s dvojicom prijatelja u Dugom Selu kod Zagreba brutalno pretukao vršnjaka jer je ovaj ponašanjem i izgledom “odudarao” od njih, kazao je novinarima: “Ne opravdavam ga nikako, nije on zakon da rješava situacije. Ali teško je što osuđuju nas roditelje, a nema ustanove u koju ga nisam odveo”.
Ne treba olako kinjiti ni roditelje i sve propuste trpati u koš roditeljskog odgoja. Ponekad su i oni bespomoćni. Generacijski jaz danas ima predubok gaz.
Izvor: balkans.aljazeera,net
