Iseljavanje iz Bosne i Hercegovine, Srbije i regiona nagovještava demografski sunovrat. Najveći “usisivač” radne snage je Njemačka koja tako uvozi i plodnost.
Oko 6,55 miliona ljudi živi u Srbiji – tako je početkom mjeseca rekao predsjednik Aleksandar Vučić, nagovještavajući da ima prve procjene s novog popisa stanovništva. U pitanju bi bio strahovit pad u odnosu na prošli popis iz 2011. kada je u Srbiji živjelo 7,18 miliona ljudi. Pa i takav pad je Vučić označio boljim od očekivanog.
I prije popisa su neki mediji ocijenili da Srbija “umire”. No, kako se ispostavlja, preciznije bi bilo da Srbija “umire i emigrira”.
“Iseljavanje do sada nije bilo dominantan faktor, već je to bio negativan prirodni priraštaj. No, sada je i iseljavanje alarmantno”, kazao je Ivan Marinković, demograf s beogradskog Instituta društvenih nauka.
Ako popis potvrdi brojku koju je istakao Vučić, valja računati da je ljudi ipak još manje, ukazao je Marinković, jer se mnogi po odlasku u inostranstvo ne odjavljuju, a porodica ih prijavljuje kao da su tu.
“Po osnovu razlike broja umrlih i rođenih, mi smo tokom jedne decenije izgubili 470.000 ljudi. Sada bi moglo biti da smo na negativnom migratornom saldu izgubili još 200.000 ili više”, rekao je Marinković za Deutsche Welle (DW).
Sličan je trend i u susjedstvu, zapravo u čitavoj bivšoj Jugoslaviji i Albaniji, sa izuzetkom Slovenije. Nedavni popis u Hrvatskoj je pokazao da ta zemlja ima 400.000 ljudi manje nego na prošlom brojanju, što je deset posto stanovništva.
U Bosni i Hercegovini su stvari, čini se, još alarmantnije. Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije u Bosni i Hercegovini, u periodu od jula 2013. do decembra 2021. zemlju je napustilo čak 485.000 osoba.
Prema podacima Ujedinjenih nacija, Bosna i Hercegovina je iza Gvajane druga na svijetu po udjelu populacije koji živi u dijaspori (34 posto), dok je Albanija treća (30,7 posto). Moglo bi biti da Kosovo kotira još više, ali podaci postoje samo za teritorije sa stolicom u UN-u.
Njemačka kao magnet
Odgovor na pitanje gdje najviše ljudi iz regiona odlazi trbuhom za kruhom odavno je poznat. U pitanju je Njemačka kao najveća evropska država i najveća ekonomija.
“To nije novost. Historija migracija u Evropi je neprestana. Ljudi idu tamo gdje ima posla i sigurnosti”, izjavio je za DW parlamentarac njemačkih Zelenih Boris Mijatović.
Uprkos nizanju kriza, zaključno sa pandemijom i ratom u Ukrajini, podaci pokazuju da je njemačka glad za radnom snagom neutoljiva te da je Zapadni Balkan viđen kao jedan od resursa za rješavanje tog problema.
Samo u ovoj godini u Njemačkoj je u prosjeku upražnjeno 853.000 radnih mjesta. Najduže traje dok se pronađe negovatelj starih osoba (239 dana su mjesta upražnjena u prosjeku), teško se nalaze i vodoinstalateri i tehničari za grijanje (224 dana), ljudi u visokogradnji (221) i medicinske sestre (188).
“To je tek početak”, pisao je sedmičnjak Spiegel u naslovnoj priči ovog ljeta. Samo zbog demografskog razvoja Njemačkoj bi do 2035. moglo da nedostaje čak sedam miliona radnika. Tada, naime, i posljednji “bejbibumeri” odlaze u penziju. Lijek je jedino, kako je naveo njemački list, useljavanje po 400.000 ljudi svake godine.
“Njemačka takođe ima izuzetno staru populaciju, ali zato uvozi veliki broj mladih stanovnika. Ona problem manje rješava populacionom politikom, koja je skupa i teško daje rezultate, a više kroz migracije. To je zarad privrednog napretka, ali se, posredno, uvozi i plodnost”, ukazao je demograf Marinković.
Balkan je uvijek izvor radne snage
Kada su ovog ljeta njemački ugostitelji ponovo počeli da rade punom parom nakon pandemije, nedostajali su im radnici, pa je njihovo udruženje apelovalo na vladu da hitno dopusti radnoj snazi sa Zapadnog Balkana da dođe.
Slično se desilo i sa aerodromima koji su, poslije talasa otpuštanja tokom lockdowna (zaključavanja), hitno tražili ljude i opet ciljali na one iz Turske i sa Zapadnog Balkana.
Štaviše, Zapadni Balkan je jedini region van Evropske unije iz kojeg se u Njemačku ljudi mogu doseliti da rade iako nemaju nikakve kvalifikacije. Godišnja kvota iznosi 25.000 nekvalifikovanih radnika, a osmišljena je početkom izbjegličke krize 2015. kako bi se ljudi iz Srbije, Bosne i Hercegovine ili Sjeverne Makedonije obeshrabrili da dolaze uludo tražeći azil.
Njemačka je svojevremeno sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom (i Tunisom i Filipinima) potpisala sporazum zvan Triple Win o uvozu medicinske radne snage. Bivši demokršćanski ministar zdravlja Jens Spahn 2019. je uvjeravao novinare da Njemačka dovodi medicinske radnike samo iz zemalja sa viškom osoblja i gdje je stanovništvo “posebno mlado”.
To nikako ne važi za spomenute dvije balkanske zemlje, Srbija čak ima jednu od najstarijih populacija na svijetu. Prema prognozama UN-a, Srbija će se naći u tužnom društvu pet zemalja koje će od danas do 2050. izgubiti još petinu stanovnika. Ostale četiri su Bugarska, Ukrajina, Latvija i Litvanija.
Presudan je kvalitet života
Da li je vrbovanje radne snage sa Balkana etički upitno?
“Ne mislim da je kompletna odgovornost na Njemačkoj za to što ljudi napuštaju svoje zemlje”, konstatovao ke Mijatović.
Njegova stranka je danas u vladi i, baš kao i ostale velike stranke, podržava doseljavanje.
“Ljudi napuštaju zemlje, jer tamo ne vide perspektivu za sebe i svoje porodice. Vrijednosti EU su atraktivne – sigurnost, mir za ljude sa Balkana, iz Moldavije ili Ukrajine. Zato moramo da jačamo te vrijednosti u regionu”, dodaje Mijatović.
On ipak priznaje da se o odlivu mozgova, koji se zatim ulivaju u Njemačku, ne raspravlja u dovoljnoj mjeri.
“Ne u mjeri koja bi odgovarali drami kakva se odvija recimo u Bosni i Hercegovini. Tamo neki govore o više od 100.000 koji su navodno prošle godine napustili zemlju. To bi moglo biti pet posto stanovništva”, naglasio je Mijatović.
Upitan o etičnosti vrbovanja radne snage, Marinković je odgovorio:
“Kapitalizam ionako ne trpi moralisanje. Nijemci su uspješni i to je to”.
Prema saznanjima demografa, nastavlja sagovornik, za promjenu demografskog trenda nije dovoljna populaciona politika – povlastice za majke i mlade porodice, veći dječiji dodaci i tome slično.
“Presudan je opći kvalitet života. Mi ne moramo da živimo kao Nijemci, ali da je makar pristojno. Ovdje su mnogi ljudi naprosto prinuđeni da traže nešto bolje”, napomenuo je.
Posljednji dostupni podaci kažu da to “bolje” trenutno u Njemačkoj nalazi blizu 1,5 miliona ljudi iz bivše Jugoslavije, tj. toliko ih danas živi u Njemačkoj. Među njima prednjače državljani Hrvatske (427.000), slijede oni iz Srbije i sa Kosova (po 243.000), Bosne i Hercegovine (211.000), Sjeverne Makedonije (121.000), dok je ljudi iz Albanije (74.000). Tome treba dodati one koji su se odrekli državljanstva, jer je to bio uslov da dobiju njemačko. Takvih u posljednjih deset godina ima 39.000 sa Kosova, 28.000 iz Srbije, skoro 20.000 iz Bosne i Hercegovine.
Mogu li narodi da nestanu?
Pri tom, sa starenjem i odumiranjem regiona, situacija je bitno drugačija nego recimo 1968. kada je socijalistička Jugoslavija sklopila sporazum o gastarbajterima sa Njemačkom. Tada je to još bio izvoz nezaposlenosti iz zemlje koja je imala dovoljno ljudi.
“Danas čak i Srbiji nedostaje radne snage kako ‘bejbibumeri’ odlaze u penziju. Tako penzioni fond ulazi u problem, jer je osmišljen kao program međugeneracijske solidarnosti”, podsjetio je demograf Marinković.
S druge strane, dijaspora doduše šalje devize kući. Ponekad u mjeri koja je veoma bitna za domaću ekonomiju, a mnoge porodice zahvaljujući tome i preživljavaju.
Na pitanje da li balkanske države, uz bijelu kugu i toliko iseljavanje mogu sasvim da nestanu, Marinković je rekao:
“Naravno da u jednom trenutku može da se pređe prag kad je biološka obnova stanovništva nemoguća bez masovnog useljavanja. Ali, smjene stanovništva su se uvijek događale kroz historiju. Ne treba ići u one žalopojke da će nas ostati za pod jednu šljivu. Neće, ovdje će uvijek živjeti ljudi kao što su uvijek i živjeli, jer ovo je dobar prostor za život. E sad, da li će se to zvati Srbija ili nekako drugačije…”
Izvor: Klix
