Budućnost, onaj svijet kojem – po definiciji i logici – ne pripadamo, po nekim pokazateljima već je počela, a jedini način da joj se odupremo, da se odbranimo od njenih zastrašujućih čudesa, jeste da ne pristanemo na te promjene.
U godinama i decenijama koje dolaze bit će sve manje porodica i brakova, i sve više samaca. Ovo predviđanje mnogi stratezi, političari, ekonomisti, urbanisti već tretiraju kao gotovu stvar, pa u skladu s njim projiciraju nove čovjekove navike, sklonosti i potrebe.
Recimo, moguli automobilske industrije svjesni su da će smanjeni broj porodica istovremeno značiti povećanu potražnju za manjim automobilima. Kreatori namještaja već neko vrijeme zapažaju da se sve manje traže bračni kreveti, a sve više takozvani singl ležajevi. Ali najveće promjene mogao bi pretrpjeti grad, kao najbitnija organizaciona jedinica ljudskog roda. U gradu već danas živi više od 50 posto svjetskog stanovništva, a u narednih 20 godina taj procenat doseći će 70 posto. Pošto je u gradovima sve više ljudi, a sve manje porodica, to znači da veliki stanovi za više članova ustupaju mjesto malim, funkcionalnim apartmanima od 30 do 60 kvadrata. Zbog novih kvadratura pravit će se drukčije zgrade, zbog novih zgrada projektirat će se drukčija naselja, a zbir drukčijih, do sada nepoznatih naselja rezultirat će i bitno drukčijim gradovima u odnosu na ono što su oni bili u prošlosti i što su danas.
Sve to će u znatnoj mjeri mijenjati izgled i strukturu braka. Porodica je izložena najdramatičnijim mijenama u svom postojanju. Čovjek je stvorio tehnologiju da bi mu olakšala život, a tehnologija će mu, tokom tog procesa olakšavanja, istovremeno naglavačke okrenuti postojanje kakvo je do sada poznavao. Rat, pandemija i ekonomska kriza, kao uzročnici još nedovoljno sagledanih promjena na planeti, mogli bi dodatno pospješiti proces odumiranja bračne zajednice. Mladi ljudi, i kad bi htjeli da se vjenčaju, nemaju elementarnih uslova za to. Nemaju zaposlenja, hronično su bez novca, nemaju dovoljno strateških pretpostavki da bi se usudili na projekt zvani porodica. Nedostaju im ključni elementi za formiranje višečlanog domaćinstva. A kada vide šta se dešava s njihovim porodicama i s brakovima njihovih roditelja, često nemaju ni volje da se upuštaju u tu rizičnu avanturu.
Na Zapadu već imamo pojavu da se zaposleni mladi ljudi udružuju na interesnoj, a ne emocionalnoj osnovi. Što u prevodu znači da više ne zasnivaju brak, kao rezultat ljubavi, nego dogovorno domaćinstvo, kao racionalni oblik zajednice i življenja u kojem udvostručavaju ukupni finansijski fond, a prepolovljuju troškove. U praksi to izgleda ovako: profesorica književnosti i policajac u Francuskoj, umjesto da se svako pati sa svojih 1.000 eura, živjet će zajedno, formirati malo, ni siromašno ni imućno kućanstvo s 2.000 eura mjesečnih prihoda, umjesto dvije plaćat će jednu kiriju, a emotivna i seksualna veza bit će isključivo rezultat dogovora, a ne obaveze. Ako im se hoće, integrirat će i taj aspekt zajednice, a ako se ne sviđaju jedno drugom, svako će voditi svoj život. Tu je interes koji će ih nepogrešivo držati na okupu. Što je i dalje za obje strane prihvatljivija opcija od braka bez ljubavi ili od isto tako prijetećeg koncepta jedan čovjek – jedna porodica.
Jednočlana porodica – nimalo veseo pravac za čovječanstvo, ali samo iz našeg ugla. Sve ono što današnjim zrelim generacijama izgleda kao čudovišna novina, onima koji još rastu bit će malo prihvatljivija, a onima koji tek dolaze – normalna stvar. Toliko normalna da se odrasli, razumni ljudi za 40 ili najviše 50 godina neće moći načuditi tom nesnosnom fenomenu zvanom tročlana, četveročlana ili peteročlana obitelj. Bit će to pojava iz davne historije, neshvatljivi i nefunkcionalni rudiment čopora. Izučavat će nas kao posljednje ostatke plemenske kulture.
“Sve više vjerujem da dragog Boga ne treba osuđivati zbog ovakvog svijeta. To je jedna njegova studija koja nije uspjela”, piše prije 130 godina Vincent Van Gogh bratu. Salman Rushdie svojevremeno je napisao da se ne uzbuđuje zbog predskazanja o propasti svijeta, jer je svijet, otkad postoji, na rubu propasti. Dovitljivo, ali uz jednu važnu ogradu: u 21. vijeku svi se procesi enormno ubrzavaju a i potencijalna propast je u tom smislu – nekakav proces. Promjene su evidentne, nikada nisu bile brže i nikada, zbog te brzine, nisu bile teže za podnijeti.
Pascal Bruckner u ogledu O sreći doslovno kaže: “(…) Moderni čovjek je prevaren.” Možda bi se ovoj savršenoj konstataciji moglo dodati još samo jedna sitnica, da je uvaženi moderni čovjek, taj prevareni objekt, i sam – i to svjesno i sladostrasno – participirao u procesu sopstvene prevare. Ukupno gledajući, nama pomoći nema, i to je odavno jasno, ali ponašamo se kao da je ima jer je to jedina forma življenja i jedin oblik samozavaravanja koji nam je ostao na raspolaganju.
