Munib Elkanović zvani Libe, borac 372. viteške brigade iz Tešnja, navodi da je u avgustu mjesecu 1992. godine stigao u inteventni vod u sastavu Odreda “Planje – Mrkotić”.
Već u novembru iste godine njegov odred je imao prvi žestok okršaj sa srpskom vojskom. Kako navodi tom prilikom je ranjen nakon čega je hitno prebačen u bolnicu. U njegovu bolničku sobu je došao famozni Tigar, interesujući se za Libetovo stanje. Obzirom da mu je u akciji u kojoj je ranjen poginuo najbolji drug Mehmed Paša Hodža, Libe se plačući Tigru požalio: “Komandante, poginuo mi je najbolji jaran. Više nemam nikoga!” Tigar mu je tada rekao: “Žao mi je našeg saborca, ali nije tačno da više nemaš nikoga. Imaš mene. Još ćemo mi dugo zajedno ratovati i naravno pobjeđivati!” Bile su to riječi koje su Libeta vidno utješile. O Murisu Jabandžiću Tigru pozitivno su pričali i drugi saborci koji su obišli sva okolna ratišta od tešanjskog, maglajskog dobojskog i teslićkog.
Tadašnji komandir 372. tešanjske brigade, Sead Turkeš, prisjeća se: “Tigar je došao da bi okončali akciju i napali Jelovac, Lamanovac, Omerovo Guvno… To su veoma jaka neprijateljska utvrđenja, koja je trebalo da razbijemo da bi prestala granatiranja Tešnja. Znao sam da je akcija dobro pripremljena. Krenuli smo u rano jutro i razbili četničke linije. Svima je bilo lakše kada smo čuli da je Tigar među nama, jer kada je on tu – iznenađenja ne može biti. U stvari, Muris Jabandžić je takav čovjek, borac i komandant koji nikada i ništa ne prepušta slučaju, posebno u ratnim djejstvima kada su ranjenici u pitanju. Svi mi borci to dobro znamo. Zbog toga mu vjerujemo a sve naše akcije uspijevaju”.
Tigra su hvalili i drugi borci 372. tešanjske brigade. Borac odreda “Planje – Mrkotić”, Jasmin Ćurić navodi: “Jednog jutra pozvao me je i rekao: ‘Mali, idi, gledaj od starijih i uči’. Ostavljao je prostor za učenje i napredovanje. Svima je davao podjednake šanse. Budno je pratio naš rad, a onda ukazivao kako dalje, kako da budemo što bolji borci. Mislim da je u tome u potpunosti uspio”.
Edhem Žilić, također Tigrov saborac, se prisjeća: “20. maja 1993. godine otkrili smo da neprijatelj dovozi transportere i da je razminirao kompletan teren pred našim linijama. Potom su krenuli tenkovi, posebno granatiranje duž cijele linije, nekoliko luna doletjelo je iz pravca Prnjavora. Ubrzo je stigao komandant Muris. Mirno, staloženo, rasporedio je snage za odbranu. Taj dan i narednih nekoliko nikada neću zaboraviti. Imao sam osjećaj da gori nebo i zemlja. Međutim, održali smo se. Ko zna koliko smo četničkih napada odbili, ali sve linije su ostale neprobojne, a četnike smo vratili na prvobitne položaje. Tigar je bio među nama. Znajući to, našim borcima nije padalo napamet da se povlače. Možda je to i jedan od osnovnih razloga što četnici nisu ušli na slobodne tešanjske teritorije”.
Svi borci, te pripadnici komande 37. divizije 3. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, čiji je član bio Muris Jabandžić Tigar, pričali su pozitivno o njemu. Mujo Ramić navodi da je Tigar učestvovao u gotovo svim značajnim akcijama u borbama oko Maglaja, Tešnja, Teslića… Svojom pojavom ulijevao je samopouzdanje. Tigar je bio među tešanjskom rajom omiljen i u prijeratnom periodu. Podjednako su ga voljeli i zaljubljenici u fudbal. Još kao dječak počeo je trenirati u lokalnom klubu TOŠK. Brzo je napredovao te postao omladinski reprezentativac BiH. Jedno vrijeme proveo je i kao golman beogradske “Crvene zvezde”. Kada je pokazao i najveće golmansko umijeće, vratio se u Tešanj i nastavio sjajnu fudbalsku karijeru u svom matičnom klubu. Kada su nastupili dani agresije, napušta fudbal, i kao mladić, koji je završio “Školu rezervnih oficira” JNA u Bileći sa činom kapetana, stiže sa još nekoliko svojih kolega u Radušu kod Tešnja. Tada formira samostalnu četu “Raduša – Dolac”, a u isto vrijeme radi i na obnovi regruta. U Raduši je boravio do 3. avgusta 1992. godine, kada dolazi u Odred “Planje – Mrkotić”, na mjesto komandanta. U narednih četrnaest mjeseci predvodi svoje borce u teškim borbama na Omerovom Guvnu, Husaru, Šiljatom Brdu i Prošću. Cijeli period borbi njegova jedinica je držala liniju dužine osam kilometara i 700 metara po dubini. Već krajem septembra 1992. godine oslobođena je velika teritorija teslićke općine. U narednim mjesecima će nastaviti teške borbe sa srpskom vojskom, a posebno mu je u sjećanje ostao urezan 18. mart 1993. godine, kada je agresor krenuo u opći napad na liniju kojom je on komandovao. Nakon pet dana grčevitih borbi linija je odbranjena a iz stroja je izbačeno 300 srpskih vojnika. Novi snažan napad nastupio je 25. maja 1993. godine u reonu Planje – Mrkotić, a naredni 14. jula iste godine. Njegova jedinica je često išla u ispomoć borcima 374. slavne brigade Teslić. Tigar je dobitnik najviših priznanja komandanta Operativne grupe 7 – Jug, najvišeg priznanja komandanta 2. korpusa, komandanta 3. korpusa, načelnika Štaba vrhovne komande ARBiH, kao i priznanja “Zlatni ljiljan”. Tigar je preživio rat. Danas je uspješan poslovni čovjek, živi mirnim životom i sa svojom porodicom uživa u svojoj prvoj ljubavi, fudbalu.
IZVOR: List “Oslobođenje”; 7. V 1995. godine
