Željko Katavić već 31 godinu u Tešnju: Zgrade ne čine grad, čine ga ljudi

/

Dom. Dom nije kuća u kojoj smo rođeni i odrasli, nisu samo zidovi, nego mjesto puno ljubavi, gdje boravi dvoje, troje, četvero, petero… ali gdje uvijek ima mjesta za sve. Tu stvaramo uspomene koje nas prate kroz cijeli život, to su zvuci, mirisi i ukusi iz naše kuhinje. Dom su zajednički trenuci topline i ljubavi, gdje radimo sve ili ne radimo ništa – a sve s osmijehom.

Ljude ne vezuju građevine, nego duše, srca, poštovanje, ljubaznost i srdačnost. Kad-kad nam treba mnogo vremena da naučimo da je dom tamo gdje pronalazimo svoj mir i spokoj. Rođenog Dobojliju, Željka Katavića, medicinskog tehničara Opće bolnice, životni put doveo je u Tešanj koji mu je dom već 31 godinu. Kako nam je kazao ovdje je stekao sve, dobio dijete, sagradio kuću, ima vrijedne prijatelje i komšije, zbog kojih je zavolio ovaj grad i nikada ga nije napustio.

„U Tešnju volim što se svi znamo i kad izađeš na kafu nikad je nećeš popiti sam. To da uvijek znaš nekoga, kafa, priča, zbog toga se lijepo osjećam u Tešnju. Kad prođem kroz grad znam 100 ljudi i svih 100 zna mene. Ja volim tako da živim. U velikim gradovima si sam ko pas, i svoj si. Nekada je lijepo biti sam, ali je ljepše imati dobrog komšiju, prijatelja, radnog kolegu, da sa njma sjedneš popiješ kafu, da nismo samo na poslu. Eh to ima još samo u Tešnju, da se ljudi tako druže. To mogu reći jer sam igrao rukomet u Maglaju i Zavidovićima, ali nigdje nije kao u Tešnju i ljudi nisu jedni za druge kao ovdje. Ovdje sam se pronašao, 1999., kupio plac, napravio kuću, kreditnim zaduženjem (smijeh) i eto već 31 godinu živimo u svojoj kući supruga, dijete i ja. Kćerka se udala, postao sam i djed. Sve što u životu trebaš da ostvariš, možeš ostvariti, kako bi narod u Tešnju rekao „saburom“, ništa preko noći. Ja se ne bih mjenjao. Bio sam ovakav i 1992., 1985., i sad 2023., i ništa u životu ne bih mjenjao.“

Nedavno je dobio i unuku, koja mu je postala centar svijeta i jedva čeka da dovoljno poraste da deka i ona mogu ići u nove pustolovine.

„Unuka mi je promijenila sve za 360 stepeni. Sve se sada podredilo tom djetetu. Svaki dan su nove slike i u mobitelu više nemam drugih slika osim njenih. Ako je ne vidim jedan dan bude mi teško, pa uzmem mobitel da vidim kako mi se smije. Još uvijek je mala, ima samo dva mjeseca, ali već počinje pomalo da saznaje kada je dido došao. Uvijek joj tepam. To je postao moj život, posao i unuka. Volim i kćer i zeta, ali unuka mi je prioritet. To je neka veća ljubav, nego prema djeci, a malo i mi podjetinjimo s djecom. Suprugi Jaci sam rekao da ćemo mi to dijete razmaziti, jer, ne znam, da bih joj mogao nešto zabraniti. Svojoj kćerki jesam, naročito u odgoju. Ma ima ona roditelje nek je odgajaju, kod dide može sve. Jedva čekam da poraste da mogu ići s njom hodati i ukrasti je od roditelja (smijeh).“

Željko, koji zaraznim osmijehom prolazi kroz sve životne nedaće, priča nam kako je usljed ratnih dešavanja napustio Doboj i došao u grad koji nije toliko poznavao.

„Supruga i ja smo se uzeli 1990., a u Tešanj smo došli 1992. godine. Do tada sam ovdje bio neka tri puta i to kada je 27. noć Ramazana, da vidimo malo svijeta, ali nikoga nisam poznavao. Kako je ostali narod izbjegao iz Doboja, tako smo i mi došli. U početku nisam mislio da ću ovdje biti zdravstveni radnik, nego kako je rat počeo mislio sam da budem dio odbrane. Međutim, te noći kada smo došli, supruga je bila trudna treći mjesec i počela je krvariti. Došli smo u Dom zdravlja-Bolnicu i tu sam sredo hadžiju rahmetli doktora Hasukića, doktora Harija s kojima sam zajedno radio u Doboju. Šest godina sam radio u dobojskoj bolnici od 1985.-1992. i tako sam poznavao te ljude. I oni su tada izbjegli iz Doboja. Tada me je hadžija pitao gdje sam i rekao sam mu da sam na liniji ispod Putnikovog brda. On mi je rekao da ostanem s njima jer prave Bolnicu, da im trebam. Tada sam ušao u bolnicu i iašao kada je rat završio. Tri i po godine sam živio u bolnici, i ne samo ja, svi mi.“

Iako nije imao lijep povod da počne živjeti u Tešnju, zbog ljudi koji su ga ovdje prihvatili, pomogli mu i savjetovali ga, ostao je i ne planira ga nikada napustiti.

„Nisam bio te struke, jer sam u zdravstvu bio usmjeren kao laborant. Međutim tog kadra nije trebalo, pravila se ratna bolnica. Doktori su mi rekli da idem s njima na hirurgiju i da će mi sve pokazati šta treba. Uzeo sam tada previjalište da previjam rane i gipsam. Pokazali su mi kako se gipsa, dali mi jednu knjigu iz koje ću učiti i sve vrijeme sam to i radio. Kada sam bio slobodan odlazio sam u operacionu salu (smijeh), jer živiš tu i nemaš gdje. Kada sam na kraju rata sve sabrao, jer sam sve i pisao, dnevno je bilo po 100-120 previjanja i gipseva. Saobrao sam da sam imao 23 hiljade previjanja i 2000 gipseva. Nisam dao te svoje knjige, jer neću da drugi o tome pišu knjige. To sam radio jer sam tad bio patriota, i sad sam, volim ovu državu i nisam otišao iz nje, mada su me tjerali, jer mi je mješani brak, ali nisam otišao nigdje iz ove države. Volim ovu mrtvaju, tu sam i tako je i ostalo.“

Željko nam priča i kako su ga Tešnjaci prihvatili.

„Odlično. U Tešnju živim 31 godinu i nikad me niko nije mrko pogledao. Šta je bit svega? Dobojlije jesu došle sa “sunčanim naočalama, helankama i bez novčanika”, međutim, uvijek su se pokušavali praviti da su iz grada došli u manju sredinu. Znali su govoriti drugima nemoj ovo, nemoj ono, nevalja ti ovo, ali ja se nikada nisam ljudima mješao, niti meo tuđu avliju. Radiš svoj posao i niko te ne dira, ako nikoga ne diraš, ako nekoga diraš i tebe će dirati. Tako da sam opstao, jer sam takve naravi i takvog razmišljanja da ljude netreba klasificirati po boji kože, kojem se Bogu mole, nego po ljudstvu i neljudstvu. To je klasifikacija. Mnogo mi je pomogao doktor Amir Denjalić. Usmjeravao me je da idem pravim putem kroz život, savjetovao me je i zahvalan sam mu na tome.“

I sada je čest gost u Doboju, ali tamo žive neki novi ljudi, a on je dom izgradio u Tešnju.

„Odem ja u Doboj, bio sam svaki drugi dan. Ti ljudi meni ne smetaju što su me istjerali i što tamo žive neki drugi ljudi. Grad je ostao grad, tu sam rođen, ali u Tešnju sam 31 godinu i kad dođem kući drugačije mi je. Ovdje imam prijatelje, dobre komšije, radne kolege i to te vuče da budem ono što jesam, jer zgrade se evo prave i u Tešnju, zgrade ne čine grad, nego ga čine ljudi, s kim živiš, s kim možeš kafu da popiješ, popričati, sjesti. To je moja bit. Nemam familije u BiH, imam nešto malo u Sarajevu, nekih prezimenjaka. Moj otac jeste rođeni Bosanac, ali djed je Dalmatinac. Supruga je rođena Dobojka. Našli smo se 1987., a 1990., smo se vjenčali, 1992. došli u Tešanj i evo nas sada smo tu. Ona radi u Domu zdravlja, ja u Bolnici, to je moj život. Kuću sam napravio ovdje, dijete stekao, evo i unuče i ovdje mi je prelijepo.

“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.

Ukoliko imate vijest a želite to podijeliti s nama pošaljite nam sadržaj putem kontakt forme. Ako imate najavu događaja ili poznajete neku osobu o kojoj biste voljeli da čitate budite slobodni da nas kontaktirate. Osim kontakt forme Vaše materijale možete slati i putem vibera na broj 061/388-818


Povezani postovi

Okupljanje udruženja ABNOR-a : Ministar Sirovica dodijelio priznanje najstarijem borcu

Danas je u Tešnju održano okupljanje članova udruženja antifašističkih...

Promjene na čelu stranka: Edin Mahmutović umjesto Fahira Sole predsjednik OO NES (ASDA) TEŠANJ

Dosadašnji dugogodišnji predsjednik OO NES (ASDA) Tešanj Fahir Solo...

Poznati nosioci lista političkih stranaka za lokalne izbore u Tešnju

Kako se približavaju rokovi za predaju lista tako i...

Tešanj: U Aleji pisaca u Bobarama održan 3. Međunarodni pjesnički maraton

Plaketu Zlatni stih dobila je književnica Emina Selimović, Srebreni...