U Federaciji Bosne i Hercegovine sve su duže liste čekanja na određene lijekove. Prednjače onkološki bolesnici, od kojih, kako je krajem marta Faktoru kazala Enida Glušac, predsjednica Udruženja žena oboljelih od karcinoma dojke “Renesansa”, mnogi i ne dočekaju lijek.
Problem nedostatka inovativnih lijekova na koje se u pravilu u našoj zemlji godinama čeka, u prosjeku kako navode iz Komore magistara farmacije FBiH, dvije i po godine, a neki čak i duplo duže.
Žrtve birokratskog nerazumijevanja
– Pacijenti u BiH trenutno su žrtve birokratskog nerazumijevanja potreba bolesnih osoba u smislu (ne)provođenja određenih procedura, a koje su obavezujuće postojećim zakonskim regulativama – kaže Gordan Muzurović, predsjednik Udruženja oboljelih od multiple skleroze u Kantonu Sarajevo i predstavnik Mreže udruženja pacijenata “Pravo na lijek u Federaciji BiH”.
Krajem januara Zastupnički dom Parlamenta FBiH usvojio je Finansijski plan Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH za ovu godinu koji iznosi gotovo 245 miliona KM.
Iako su novim finansijskim planom povećana sredstva u Fondu solidarnosti, direktorica Vlatka Martinović izjavila je “Kako Zavod neće moći odgovoriti svim zahtjevima pacijenata i riješiti liste čekanja, jer je na kraju 2022. bilo više od 500 pacijenata koji su čekali ili na lijekove ili na medicinske usluge”.
Krajem marta u Skupštini Kantona Sarajevo usvojen je i Finansijski plan Zavoda zdravstvenog osiguranja KS u visini od 582.368.800 KM, do sada, kako je rekao njegov direktor Muamer Kosovac, “najveći iznos finansijskih sredstava namijenjenih za nesmetano i kvalitetno pružanje prava iz zdravstvenog osiguranja”.
Hronična priča o nedostatku novca nikako ne stoji. Novca ima, ističe Muzurović, upitna je njegova raspodjela.
– Dakle, u određenim kasama ima sasvim dovoljno novca, dok je u drugim izražen veliki deficit. Najveću cijenu takve raspodjele plaćaju pacijenti u FBiH kojima uvođenje u pravovremenu terapiju vrlo često predstavlja pitanje života ili smrti – navodi Muzurović.
Kaže kako su najveće liste čekanja za lijekove koje koriste onkološki pacijenti, a prate ih sve autoimune te rijetke bolesti.
– Ne smijemo praviti razliku po bolestima. Svaki pacijent ima pravo na pravovremenu, adekvatnu i kvalitetnu terapiju – dodaje.
Muzurović pominje i nepraktične odredbe koje često ugrožavaju živote pacijenata, a čiju proceduru promjene niko ne pokušava pokrenuti.
– Oni koji i pokušavaju ne nailaze na dovoljno razumijevanja kada su u pitanju promjene regulativa prilikom nabavke lijekova i njihovog finansiranja. Ko zna bolje od samo pacijenta – šta njemu treba? Niko! Zato bi ih i trebalo uključiti u proces donošenja odluka, uz naravno, aposlutnu podršku struke – medicine i farmacije. Nažalost, naši pacijenti vrlo malo su involvirani u tu priču.
I lijekovi svrstani u “nacionalne torove”
Predsjednik Udruženja oboljelih od multiple skleroze osvrnuo se i na činjenicu da su u nekim kantonima liste dostupnih lijekova kvalitetnije u odnosu na druge sredine.
– Ne bih želio da me pogrešno shvate, ali ni u jednom kantonu liste lijekova nisu onakve kakve bi trebale biti. Postoje sredine u kojima su pacijenti manje nezadovoljni od drugih, ali to je daleko od onoga kako bi trebalo biti. Bolest ne poznaje ni nacionalnost niti geografsko podneblje. Nedopustivo je i ne bi trebalo tako biti da pacijent u Sarajevu ima bolje uvjete liječenja u odnosu na onog u Goraždu. Ali, to je istina! Za to je kriv naš komplikovani sistem koji se odražava na najugroženju kategoriju društva, a to su bolesni ljudi.
Dodaje “kako BiH postaje sve manje tržište, a samim tim i odnos proizvođača inovativnih lijekova prema našoj zemlji drastično se mijenja”, piše Faktor.
– Postajemo slijepa ulica u koju velike farmaceutske kompanije imaju sve manje interesa ulaziti. Zašto je to tako odgovor može biti i u našem komplikovanom, polariziranom, razdvojenom sistemu koji i “lijekove svrstava u nacionalne torove”, jer jedni se liječe na jedan, drugi na drugi, a treći na neki treći način. Ustav BiH omogućio je našim građanima dvojno državljanstvo i takve osobe tu svoju beneficiju koriste u susjednim državama. Upravo zbog toga ne postoji neka zainteresovanost za rješavanje ovog problema. Rekao bi da ovi treći, dakle oni koji nemaju dvojno državljanstvo, najviše ispaštaju jer nemaju alternativu da svoje pravo liječenja koriste u susjednim državama. Oni su osuđeni da mole po humanitarnim organizacijama ili da umru jer nadležni nikako da prihvate činjenicu da liječenje nije trošak nego investicija za budućnost u kojoj će svakom građaninu biti omogućeno njegovo osnovno pravo na adekvatno i kvalitetno liječenje. Time bi i BiH postala ugodnije i poželjnije mjesto življenja – kazao je Muzurović.
