Tokom razvoda braka i suđenja po tužbama između bivših supružnika oko podjele imovine i izdržavanja, najmanje pažnje se posvećuje djeci i posljedicama koje raspad porodice ostavlja na najmlađe.
Nakon nekoliko tekstova o ovoj temi na portalu eTrafika, javili su nam se brojni roditelji želeći da nam ispričaju svoja gorka iskustva sa pravosuđem, centrima za socijalni rad, školama i posljedicama koje su, zbog neuređenog i aljkavog sistema, djeca osjetila na svojoj koži.
Govoreći o svojim iskustvima, roditelji zaključuju da su sudovi najviše orijentisani na imovinu i materijalno, a da sudije veoma često nemaju dovoljno razumijevanja za ono što djeca polaze u procesu razvoda roditelja. Za radnike centara za socijalni rad govore da su slabo obrazovani, da nemaju potrebnu širinu za ovaj posao, te da uglavnom nemaju dovoljno empatije za rad sa djecom, ali i roditeljima. O zajedničkom starateljstvu, koje se pokušava odnedavno, nemaju nijednu riječ pohvale.
Jedna mama iz okoline Sarajeva, čije ime je poznato redakciji, ispričala nam je da je njen sin nakon razvoda postao nasilan, zbog čega je život sa njim postao nemoguć. Ona tvrdi da njen četrnaestogodišnji sin sada živi sa očevom rodbinom i odbija da je vidi, da joj šalje vulgarne poruke, a da, kada je sretne, nasrće na nju i njenog novog partnera. Sve to radi, kaže ona, iz mržnje što se razvela od oca, sa kojim joj je život ranije postao nemoguć.
“Bivši suprug i ja smo se razveli 2016. godine, dijete je dodijeljeno meni na staranje. Međutim, njegova porodica, koja je, najblaže rečeno, tradicionalnog karaktera, to nikada nije mogla da prihvati. Bivši suprug je u međuvremenu teško obolio, nije radio ni dok smo bili u braku, pa su sve poslove oko njega i sve odluke koje se tiču nas i našeg zajedničkog djeteta, preuzeli suprugov otac i brat. Dijete sam redovno slala kod oca na vikende, praznike i raspuste, nikada nisam ništa branila, ali svaki put kada se vrati, meni sa njim predstoji borba. Postao je agresivan i ljut na mene, udara, gura, naziva pogrdnim imenima”, kaže ona.
Govori da je sin počeo da ispoljava agresiju u njenom prisustvu, da je nasrtao na nju i udario je, naziva je pogrdnim imenima, a onda i na njenog partnera, te da je zapalio neke predmete u stanu i sebe izložio opasnosti.
“Dok je imao 10 ili 11 godina, još sam i mogla da ga kontrolišem, sada više ne. Pokušavala sam i da ga odvedem psihologu, ali on je uvijek odbijao govoreći da hoću da ga napravim ludim. Nedavno mi je rekao čak i da će me ubiti čim napuni 15 godina, da bi osvetio oca. Nažalost, moram da kažem da je dijete pod snažnim uticajem očeve rodbine, koja me je ocrnila na najgori mogući način i okrenula ga protiv rođene majke. Sve što se dešavalo, prijavljivala sam u centre za socijalni rad u obje opštine. Na moju žalost, kroz svoj posao sarađujem sa tim ljudima i znam kome i kako bi trebalo da se obratim, ali nisam kod njih naišla na spremnost za saradnju”, priča ova majka.
Ispričala nam je da je kao majka bila prinuđena da traži neuropsihijatrijsko vještačenje djeteta da bi dokazala pred sudom da djetetu treba profesionalna pomoć i dokazala da je dijete izloženo strašnim pritiscima. Ova mama priča da je nakon napada djeteta na njenog partnera, kada je reagovala i policija, ona dobila prijavu za “zapostavljanje djeteta”, iako je godinama pokušavala da ukaže da se on bori sa ozbiljnim problemima.
“Dijete je na kraju samo odlučilo da ide kod oca, i stric i djed su ga prepisali u drugu školu, bez mog znanja i saglasnosti, iako je on meni dodijeljen na staranje. Rekli su mi da sam neadekvatna majka i da sam dobila prijavu za zanemarivanje. Sada više nemam nikakvog kontakta sa njim. Šaljem mu poruke svaki dan, želim da zna da ga volim i da nije sam, da ga mama nije ostavila. On mi ponekad odgovori da će mi odsjeći glavu, psuje mi majku i šta sve ne. Za mene je ovo sve odavno postalo neizdrživo”, priča ova majka.
Pokazuje nam i papire kome se sve žalila, čak i dokaz da je ombudsman, kojem se obraćala više puta, upozorio na nepravilnosti centara za socijalni rad u obje opštine, ali i dalje to nije dalo neke rezultate, nego je još pogoršalo ionako lošu saradnju sa njima.
Druga majka, koja nam se javila iz Banjaluke ispričala je da je nakon više godina veoma teškog života i psihičkog zlostavljanja, došlo do razvoda. Dvoje djece iz tog braka, koji je trajao 13 godina, nisu dodijeljeni ni majci ni ocu, nego je odlučeno da imaju zajedničko starateljstvo.
“Sud je odredio da uplaćujemo jedno drugom 20 odsto od ličnih primanja. Bivši muž je pokušao da sakrije koliko zarađuje, ali sudija je tražio izvode i dokazao da ima poprilične prihode. Na kraju smo došli na to da sam se ja brinula o djeci, njihovoj higijeni, odgoju, učenju i školovanju, a on je bio tu za vikende, igru i druženje. Tako je mama ispala stroga, a tata se uvijek igra i negdje vodi djecu. To Centar za socijalni rad ne zanima niti vrednuje. Kada su pitali djecu kod koga žele da idu, nisu željeli da idu sa mnom kod bake i djeda u mali stan, željeli su da ostanu u kući koju smo suprug i ja skupa sagradili, ali su naredili da se ja iz nje iselim. Za tu kuću, koju smo skupa gradili, ja sad moram da ga tužim da bih dobila svoj dio”, kaže ona.
Na pitanje koliko dana je određeno da djeca budu sa majkom a koliko sa ocem, ona objašnjava da je prvo bilo dva do tri dana kod jednog, a onda isto toliko kod drugog roditelja. Više od godinu dana djeca su od 14 dana, četiri bila kod nje, deset kod njega, odnosno tri noći kod nje, a 11 kod njega. Sada je opet promijenjen raspored i to tako, da su djeca potpuno izgubljena i ne znaju kad kod koga idu.
“Bilo mi je užasno teško kada su djeca kod njega toliko dana, a kada su bili kod mene, nalazio je način i izgovor da ih prati i dolazi. Uvijek koristi djecu kao paravan i manipuliše njima, trudi se da ih okrene protiv mene. Sada su napravili raspored pet dana kod mene i dva kod njega, pa onda sljedeće sedmice obrnuto. To je tek glupost. Vjerujete li da djeca ujutro kad ustanu, ne znaju kod koga idu? Nema tu kontrole nikakve, nema ko da vam pomogne. Donose neke kao moderne zakone, a nemaju pojma kakao da ih sprovedu”, priča ona.
Forenzički psiholog Sanja Radetić Lovrić kaže da se djeca u ovako teškim razvodima uvijek osjećaju kao da su na liniji vatre, bez oklopa, dok roditelji preko njih pucaju jedno na drugo.
“Kada postoji konflikt između roditelja, bez obzira na to ko ga i kada čini, to ulazi u vrlo širok spektar emocionalnih potreba nepovoljnih za razvoj djeteta. Sve što ste naveli da se dešava, agresivnost djeteta, prejak osjećaj krivice i slične emocije, mogu izazvati brojne psihosomatske bolesti, dovesti od pada imunog sistema, infekcija koje mogu prerasti u bronhitis, alergija i drugog”, kaže naša sagovornica.
Mogu da izazovu, dodaje ona, i brojne promjene u ponašanju, da opadne uspjeh u školi, da djeca ne mogu da pamte, jer su stalno skoncentrisani na to kako da se postave u situaciji, da postanu jako ljuti na roditelja, destruktivni, da upadnu u loše društvo, postanu nasilni ili žrtve nasilja.
“Sve je moguće, a sve zavisi od toga u kakvim okolnostima se nalazi i kakav je njegov odgovor na konflikte. Koliko god bilo teško, dijete koje je ostalo sa ocem koji ga uvjerava da je majka njih napustila i to nije smjela, a ono počinje da se ljuti na mamu i odbija kontakt, znači da je otac manipulisao njim, na šta nije imao pravo. Kada majka isto govori djeci da je otac našao drugu, da ih je napustio, da su sada sami, da su joj ona sve na svijetu i da živi za njih, to je za djecu veoma opterećujuće, a roditelji to vrlo često iz konflikata koji su ih preplavili, rade nesvjesno”, objašnjava profesorka Radetić Lovrić.
Govori da je zajedničko starateljstvo manje problematično kada su djeca veoma mala, ali kada su veća, onda može doći do problema. Svemu tome doprinosi i osjećaj krivice koji obuzima djecu, a što roditelji uglavnom ni ne primijete, zauzeti svojom borbom.
“Osnovno dječje osjećanje pri razvodu je stid zbog svega. Drugo je krivica. Djeca se vrlo često pitaju gdje su pogriješila. Da li je to možda zato što nisu dovoljno jeli ili slušali? I oni su stidom i krivicom preplavljeni, a ako su roditelji još u konfliktu i krenu sa svoje strane da odašilju poruke, oni ih primaju. Ma koliko bili mali, oni to sve vide i primaju. Tu nastaje problem, posebno kada oni krenu u institucije. Meni vrlo često djeca znaju reći da nisu imali toliko problema dok nisu krenuli po institucijama. Kada roditelji, svako za sebe, krenu da traže svoja prava, pa se umiješaju advokati, onda se tu ulazi u jedan začarani krug iz kojeg se teško izvući”, kaže Radetić Lovrić.
Izvor etrafika.net
