Nikola Strašek piše dugo i piše dobro. To što piše često nastaje u praskozorje, u praznom zagrebačkom tramvaju dok malo iza četiri ujutro mili s Trešnjevke na drugi kraj grada. Ustaje u 3:45. Kod kuće stigne popušiti pola cigarete. Par gutljaja kave srkne u tramvaju, na putu do posla.
Tamo, dok se drmusa na dotrajalim tračnicama, piše. Najčešće poeziju. U to su doba ZET-ovi putnici uglavnom Filipinci i Nepalci. “Jedno sam jutro krenuo pisati pjesmu ‘Nepalci svih zemalja‘, ali s njom sam stao na tri stiha …”, kaže Strašek, koji je navikao u tramvaju pisati kritiku Buñuelova filma ili pisati poeziju a potom, par minuta nakon što iskoči van, slagati gajbe na Pešćenici, piše Jutarnji.hr
Do sad nije objavljivao, točnije već duže vrijeme objavljuje na Facebooku. Za to što se na njegovom Facebook zidu dade pročitati nedavno je dobio Post scriptum, nagradu za književnost na društvenim mrežama. Strašek je, na razne načine, pisac neobične biografije.
45 mu je godina, skladištar je, za život zarađuje istovarujući kamione voća i povrća. Ovih je dana preko njegovih ruku prošlo na tisuće kilograma lubenica. Sad im je sezona.
Nikola Strašek radi u skladištu
Davno je diplomirao komparativnu književnost i latinski, na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti studirao (jedan mu je ispit ostao) filmsku režiju. Snimio je i nekoliko, redom nagrađivanih, dokumentarnih i kratkih igranih filmova. Kao je, potom, dospio u skladište?
“Prvo da vam kažem – ja nemam ništa protiv rada u skladištu. Osjećam da tamo pripadam isto koliko pripadam i svjetovima književnosti i umjetnosti.”, spominje Strašek.
U pjesmi “Novogodišnja”, među ostalim, piše “…ova borba nije nova i nisam ju jučer izmislio”. Njegova priča je dugačka. I nelaka. Nakon puno mučnih epizoda, desetljeća ovisnosti o drogama i alkoholu koji su ga na kraju dotjerali do ulice, odlučio se na odlazak u komunu, na odvikavanje. Ovaj smo razgovor, tako je ispalo, morali voditi mailom. Nikola i ja dopisivali smo se kasno u noći, u jutro, razgovarali tipkajući …
“Nakon šesnaest mjeseci provedenih u komuni znao sam da se ne smijem vratiti načinu života koji me tamo i doveo, znao sam da je mojoj svakodnevici potrebna struktura, mom tijelu fizički napor a mozgu usredotočenost na jednostavne i konkretne zadatke i sve to kako bih izbjegao previše slobodnog vremena u kojem se kriju mnogi okidači i izazovi i potencijal povratka samouništavanju.
Nakon prvih šest mjeseci provedenih u dječačkoj sobi, preoprezan i preuplašen da se suočim s vanjskim svijetom i svime što nudi, stari me natjerao da pronađem posao. S obzirom da sam u filmskim, umjetničkim krugovima klasičnim narkomanskim ponašanjem spalio sve mostove, iznevjerio mnoge ljude i stekao reputaciju neodgovornog, nestabilnog i nepouzdanog suradnika nisam ni pomišljao da nekog dovodim u neugodnu poziciju i molim za povjerenje neophodno u bilo kojem pa tako i u umjetničkom poslu.
Strašek je odlučio promijeniti život nakon 16 mjeseci komune
Uz to, u komuni sam osvijestio opasnost koja se krije u nepredvidivom, stresnom i neredovnom procesu kakav je snimanje filma gdje se dugi periodi pripreme, dogovora i planiranja smjenjuju s kratkim i intenzivnim periodima snimanja i montaže.
Tako sam u četrdesetoj prvi put otvorio oglasnik i počeo tražiti posao. Igrom slučaja prvi oglas na koji sam se javio bio je za mjesto pomoćnog skladištara- komisionara u skladištu voća i povrća. Budući da sam uz prijavu priložio i CV prepun nezavršenih studija, snimljenih filmova, nagrada i festivala direktor voćnopovrtnog rudnika gledao me podozrivo i začuđeno te sam se morao potruditi da me shvati ozbiljno i zaposli. Mislim da ni on ni ja nismo vjerovali da će naš mali eksperiment potrajati duže od nekoliko dana no jedna od najvažnijih stvari kojoj me naučio boravak u komuni upravo je strpljenje iz kojeg proizlazi upornost a zatim i želja da se boriš, da izdržiš i da se probijaš baš onda kad je najteže i kad se pobjeda čini nemogućom.
Ne kažu bez razloga da je najmračnije tik pred zoru. U tim trenucima često bih se sjetio čileanskog pisca Roberta Bolana koji je stvari sažeo otprilike ovako: znati unaprijed da je bitka izgubljena i usprkos tome izaći da se boriš – to je književnost. Ove sam riječi ponavljao u sebi samo sam književnost zamijenio životom što i nije bilo daleko od istine jer sam između ovo dvoje od djetinjstva stavljao znak jednakosti. I tako sam, pouzdajući se u komunsko iskustvo, svakodnevno, točnije svakog sata, minute i sekunde pronalazio volju da se oduprem obrascima ponašanja ušančenim u moj ovisnički karakter desetljećima drogiranja, opijanja i povinovanja svakom hedonističkom impulsu koji je iz svijeta pronalazio put do istrošenih i namučenih neuroreceptora zaduženih za osjećaj zadovoljstva, užitka i bezbolnog zaborava.
Ja sam se tek u komuni po prvi put, nakon gotovo petnaest godina neprekidnog drogiranja, skinuo s opijumskih derivata i opioidnih supstituta koje sam kupovao na cesti i primao kao terapiju bježeći od najvećeg narkomanskog straha- apstinencijske krize.
Trebalo je proći četrdeset i pet besanih dana i noći tijekom kojih mi se činilo da osjećam vlastite kosti kako se šire, pulsiraju i rastu, kada su paralizirajuća bezvoljnost, sveopća nemoć i koncentrirani očaj svaki moj pokret, svaku misao i svaku radnju pretvarali u himalajski napor i pitanje života i smrti, krhki balans nad ambisom ništavila. Sjećam se da sam tada jasno i precizno shvatio da želim živjeti, da u meni još postoji snage, volje i nade uz pomoć kojih ću svoj boravak na planetu iz agensa kaosa i autodestrukcije preobraziti u ono malo nježnosti, dobrote i suosjećanja potrebnih da čitava mašinerija čovječanstva nastavi postojati.”
Skladište voća i povrća u kojem radi, u kojem je temperatura oko pet stupnjeva, ovisno od komore do komore, Strašek zove “rudnik” jer unutra nema dnevno svjetla i hladno je kao pod zemljom.
“Imam 45 i ovo je prvi posao uz koji ide staž i mirovinsko. Uz to sam heroinski ovisnik u apstinenciji a ovisnost je kronična i neizlječiva bolest. Mozak ne zaboravlja i ne odustaje pa mu trebaš oduzeti svaku mogućnost da kuje i spletkari, da smišlja izgovore, isprike i opravdanja i koncentrirati se na dio sebe koji voli a ne na onu malu životinju željnu ljubavi, pažnje i dopa. Razmaženu, sebičnu i uplašenu životinju kojoj sve u današnjem vrlom svijetu podilazi, laska i uvjerava ju kako je jedina i najvažnija. I zato se često sjetim i tiho u sebi ponavljam- ni zrna žita okupatoru. Ni zrna žita okupatoru.
Otkako sam izašao iz komune pokušavam se držati nekoliko osnovnih stvari koje sam naučio ponajviše iz grešaka drugih, grešaka koje su tamo proživljavali i preživljavali braća zajedničari. Radim i čist sam i volim curu koja s tim svijetom nema veze pa me srećom upozori, centrira i stavi u perspektivu jer ono što je meni najnormalnije i rutina često se nalazi sasvim izvan rezervata prihvatljivog ponašanja.”
S knjigama i filmovima je odrastao, uz majku povjesničarku umjetnosti, komparatisticu i bibliotekarku. Bilo mu je pet godina kad ga je vodila u kinu gledati Formana. Pamti da se – naspavao.
Neće proći dugo bit će objavljen prvi roman Nikole Strašeka. Rukopis je više-manje završen, a ima i izdavača, uglednu zagrebačku nakladnicu čija se kuća profilirala kao adresa za vrhunsku literaturu. Roman se dijelom temelji na autobiografskim momentima, to je sve što će reći. Zasad. Za pričati o tom romanu sad je, misli – još prerano.
Zašto piše, što mu znači pisanje?
“Mama je čitala kao da joj život ovisi o tome. Ovo nije samo metafora, jer je radila u knjižnici i ja sam često nakon škole dolazio k njoj i izgubljen u labirintu polica s knjigom u ruci čekao da završi. Pišem od malena i obiteljski stan pun je bilježnica, započetih priča i nedovršenih rečenica. Njenom smrću književnost je za mene poprimila nadnaravne, živototvorne i spasonosne osobine i postala mjesto na kojem sam ju tražio, sretao, čuo. Isto tako u knjigama sam se gubio, zaboravljao i nestajao. Jedina stvar kojoj sam pristupao sličnim intenzitetom bile su alkohol i droge. Iako joj je bilo važno da čitamo znam da bi ju rastužilo kako zanemarujem život u njihovu korist. I baš zbog važnosti koju sam pridavao literaturi svi moji pokušaji da nešto od napisanog pokažem i objavim zaustavljali su se kao glas u grlu govornika na sprovodu voljenih a danas shvaćam da je to zapravo bilo pitanje samoodržanja jer bih se u slučaju negativne recepcije jednostavno sklupčao u kut i umro. Kada sam na nagovor tadašnje cure otišao na prijemni iz filmske režije i upao na Akademiju dramskih umjetnosti sav akumulirani stvaralački nagon usmjerio sam u snimanje filmova od kojih sam kao umjetničke vrste bio dovoljno distanciran da reakcija gledatelja za mene ne bude smrtonosna. Tek dva desetljeća i nekoliko životnih slomova kasnije konačno sam pronašao snage da ponešto objavim i tu su društvene mreže odigrale spasonosnu ulogu.”
U pjesmi “Svakodnevna rudarska” stoji i stih “Nemam ja puno za reći/Samo mi nije dobro kad šutim”. Tjera li nas sistem u kojem živimo na šutnju ili izaziva na glasnu pobunu? Šutjeti se može iz raznih razloga … zašto Hrvati nisu skloni prosvjedima, zašto uglavnom šute? Najglasniji su, dojam je, na društvenim mrežama.
“U zatvorenim, opresivnim društvima s jakom cenzurom i auto-cenzurom jedan istinit glas sposoban je čitavu strukturu protresti do temelja. Staljin je pjesnika Osipa Mandeljštama zbog jednog stiha bacio u sibirski gulag i osudio na sigurnu smrt. Iako ne mislim i ne priželjkujem da živimo u takvom sistemu činjenica stoji da je tamo i tada pjesnički glas osluškivan i u širinu narodnu i u visinu gdje stoluju vođe. U kapitalističkom sistemu gdje je sloboda govora navodno garantirana i gdje se u žamoru višeglasja ne razaznaje i ne sluša nitko pisci mogu vikati i proklinjati, razotkrivati i imenovati što god i koga god žele no što to znači kad pod cenzurom profita i najvećeg zajedničkog nazivnika ono najvrijednije ostaje tek šapat ugušen laskavim lajanjem najglasnijih? Istovremeno ne mislim da je piscima mjesto u centralnim komitetima, vladama i na naslovnicama novina jer vidjeli smo što to znači u posljednjim balkanskim ratovima. Pisac, a napose pjesnik, sredstvo je kroz koje progovara, diše, mijenja se i razvija jezik a precizno imenovati stvari i pojave moguće je samo jezikom koji je živ i uronjen u stvarnost a ne zaključan u korice gramatika i zakopan u groblju prašine. Isto tako sumnjiva mi je umjetnost koja u srži ne nosi vjeru u opće dobro, u istinu da smo više od nas samih, u solidarnost i suosjećanje. Umjetnik nije proizvođač sadržaja kao što ga doživljava kapitalizam ali nije ni svetac odnosno prorok koji sipa objave i vizije među neuku masu. Umjetnost nije i ne smije biti privilegija i već samim time društvene mreže postaju bar na trenutak korisne. No bojim se da će buduće generacije- ako ih uopće bude- s nevjericom gledati na današnje vrijeme u kojem dopuštamo superkompjutorima koji čuče u našim smartfounima da perfidnim i profitno nastrojenim algoritmima odgajaju mlade i stvaraju paralelnu stvarnost daleko od one u koju smo rođeni i u čiji ćemo zemljani zagrljaj u smrti klonuti.”
Na natječaj za Post scriptum, nagradu za književnost na društvenim mrežama, prijavila ga je prijateljica i čitateljica Zvjezdana Đogić.
“I drago mi je što to nije učinila uzalud. U vrijednost vlastitih tekstova vjerujem samo dok ih pišem, a sve prije i poslije prožeto je sumnjom i nezadovoljstvom. Kada se izgubim u vlastitoj samoći i trenucima egzistencijalnog očaja, kada se zidovi svijeta urušavaju u meni kao što se noć urušava u dan, kada ne vidim izlaz i čini mi se da sve to treba spaliti svaki poticaj, svaka pozitivna reakcija, pohvala i nagrada podsjete me na mjesto gdje prestajem ja i počinju drugi jer tamo stremi sve što radim, tamo nastaje sve do čega mi je stalo. Ostalo nek gori.”
Izvor: Buka
