Stopa ekstremnog siromaštva u svijetu je pala od 1990. Uspjesi su zabilježeni ponajprije u Kini i Indiji, tvrdi se. Ipak, je li to zaista tako? Koliko su pouzdani podaci Svjetske banke? I šta znači biti siromašan?
Hljeb, deset jaja ili žvakaće gume – za oko dva evra se u Njemačkoj ne može puno toga kupiti. Jedna vožnja javnim prijevozom košta i više od dva evra. Baš kao i, recimo, pakovanje tampona. A upravo su dva evra (odnosno 2,15 američkih dolara) granica koja definiše ko je ekstremno siromašan – a ko ne. Oni ljudi koji na raspolaganju dnevno imaju manje novca su po definiciji Svjetske banke ekstremno siromašni.
Otkako je Svjetska banka 1990. počelaširom svijeta prikupljati podatke o siromaštvu, broj ljudi koji žive u uslovima ekstremnog siromaštva je znatno opao. U 1990. je, po navodima Svjetske banke, oko dvije milijarde ljudi živjelo u ekstremnom siromaštvu, a 2019. ih je bilo 648 miliona. Pandemija koronavirusa je od 2020. rezultirala pogoršanjem situacije. Globalno je broj ekstremno siromašnih osoba porastao za oko 70 miliona, navodi DW.
U međuvremenu situacija opet izgleda nešto bolje. U 2023. je registrovano oko 690 miliona ekstremno siromašnih, to je otprilike na nivou koja je vladao prije pandemije, tvrdi Svjetska banka.
Dakle, bile su potrebne tri godine da bi se dosegao sličan nivo siromaštva koji je vladao prije korone. Drugim riječima – svijet je izgubio tri godine u borbi protiv siromaštva.
Gdje je situacija dobra, a gdje loša?
Razvoj situacije po pitanju (ekstremnog) siromaštva pokazuje da je ta borba puno lakša u zemljama s višim i srednjim primanjima. U njima je stopa siromaštva, zahvaljujući opsežnim programima socijalne pomoći, pala već 2020. U zemljama s nižim do srednjih primanja borba traje duže, tamo su se tek tokom 2022. zabilježile stope siromaštva koje su bile aktualne prije pandemije.
Loša je situacija pak u onim zemljama u kojima prevladavaju niska primanja, odnosno tamo gdje postoje konflikti, gdje ima nasilja ili gdje vlada nestabilnost. U tim državama su aktualne stope siromaštva u ovom trenutku još uvijek veće od onih koje su bile registrovane prije pojave kovida. U nekim od tih zemalja stopa ekstremnog siromaštva čak i dalje raste.
Uspjesi u Indiji i Kini
Stopa siromaštva je u svijetu zaista pala od 1990, ali ne u svim svjetskim regijama, kaže Sebastian Volmer sa Univerziteta u Getingenu.
Pad svjetske stope siromaštva može se dobrim dijelom zahvaliti upravo Kini i Indiji, kaže on.
“Kina je zemlja s velikim brojem stanovnika, ta činjenica ima nevjerovatno veliki utjecaj na podatke Svjetske banke o siromaštvu”, kaže profesor Volmer.
“Kinezi su napravili ogroman napredak”, dodaje i Rainer Thiele s Instituta za svjetsku privredu (IfW) u Kilu.
Od 1990. do 2015. je Kina uspjela redukovati stopu ekstremnog siromaštva sa 60 na 6 odsto, kaže Thiele. Napominje da su i u drugim azijskim zemljama zabilježeni veliki uspjesi u borbi protiv ekstremnog siromaštva.
Situacija je sasvim drugačija u Africi. Između 1990. i 2019. na tom je kontinentu stopa ekstremnog siromaštva doduše pala sa 50 na 23 odsto, kaže Thiele: “Ali zbog rasta broja stanovnika mi danas u Africi, kad gledamo apsolutne brojke, zapravo imamo više siromašnih nego 1990”. Posebno je loša situacija u brojnim zemljama južno od Sahare, kaže ovaj stručnjak za DW.
Koliko su podaci precizni?
Postoje i određene sumnje po pitanju kvaliteta podataka o stopi siromaštva. Svjetska banka je saopštila da se aktualne brojke treba uzimati s određenom dozom opreza, s obzirom na to da brojne zemlje tokom pandemije nisu ni prikupljale podatke.
Svjetska banka te podatke prima od državnih statističkih zavoda koji ih i bilježe, a onda informacije šalju Svjetskoj banci. Kako se prikupljaju podaci? Uz pomoć reprezentativnog statističkog uzorka se provodi anketa među određenim brojem kućanstava, ljude pitaju koliko su visoka njihova primanja, odnosno koliko troše, te se na temelju te prikupljene količine podataka procjenjuje stopa siromaštva.
Što se tiče same metode, taj pristup je sasvim u redu, smatra Thiele.
“Svjetska banka je po tom pitanju razvila dobre standarde. Ali dvojbeno je ipak pitanje kako se ti standardi provode u praksi u samim zemljama.” A to posebno vrijedi za one zemlje čiji je poredak fragilan, zemlje u kojima njihove vlade nemaju puno kapaciteta za takav posao.
Problemi postoje na primjer u situaciji kada u ruralnim kućanstvima nepismene ljude ispituju o njihovim prihodima i rashodima u posljednjih 12 mjeseci.
“Kućanstva koja sama proizvode hranu za članove svoje porodice često uopšte ne znaju koliko je zapravo vrijedno ono što oni proizvode”, kaže Thiele.
U Kini podatke o stopi siromaštva koriste ponekad i strateški, napominje Thiele.
Sinolog Hans Kühner sa Univerziteta u Minhenu je nešto jasniji: “Podatke ne možete provjeriti, oni su dio službene kineske statistike. Koliko se njima može vjerovati? To je, kao što znamo, upitno.”
Ispitivanja ljudi u Kini uvijek prati i određeni politički pritisak, dodaje on.
“Oni koje anketiraju u svojim odgovorima kažu ono što bi službene instance zapravo htjele čuti.” A tu je i pitanje da li se prikupljeni podaci naknadno koriguju, odnosno “friziraju”, dodaje Kühner. “Od toga se mora poći.”
Nisu ekstremno siromašni, ali jesu siromašni…
Uspjesi u borbi protiv ekstremnog siromaštva se nadalje relativizuju zato što su u Indiji i Kini mnogi ljudi prešli granicu siromaštva od 2,15 dolara po danu, “ali su oni naravno s našeg stajališta i dalje siromašni”, naglašava Thiele.
Mnogi ljudi u međuvremenu dnevno na raspolaganju imaju možda i tri ili četiri dolara, ali i to se i dalje može nazvati životom u siromaštvu, kaže on. Kada bi se uzeo neki veći iznos koji je potreban za život, a koji ne bi bio definisan kao život u siromaštvu, onda i uspjesi u Kini ne bi više izgledali tako spektakularno, smatra Thiele.
Puko preživljavanje
Kritike postoje i po pitanju definicije ekstremnog siromaštva. Sebastian Vollmer tvrdi da su neke regije Kine u međuvremenu toliko razvijene da u njima 2,15 dolara po danu više nije dovoljno za preživljavanje.
A čak i kad bi taj iznos bio dovoljan, ovdje se ne radi samo o pukom preživljavanju, napominje Volmer. Temelj izvještaja o siromaštvu Svjetske banke u kojem je granica definisana svotom od 2,15 dolara je napravljen pod pretpostavkom da je jednoj osobi dnevno potrebno 2.100 kalorija, kaže on: “A to je jako problematično. Ljudi ne mogu živjeti samo s tolikim brojem konzumiranih kalorija.”
Vollmer istraživački tim na Sveučilištu u Getingenu je nedavno izračunao kolika bi stopa siromaštva iznosila kada se ne bi gledao samo potreban broj kalorija, već i kada bi jelo bilo zdravo, odnosno kada bi hrana sadržavala potrebne hranjive tvari: “Po toj metodi dolazimo do podatka da puno više ljudi živi u siromaštvu nego što to pokazuje metoda po kojoj to računa Svjetska banka.”
A u to saznanje se uklapaju i loše vijesti Ujedinjenih naroda izjula ove godine, po kojima u svijetu raste broj ljudi koji gladuju. Oko 753 miliona ljudi, dakle skoro desetina aktuelne populacije svijeta, 2022. je na raspolaganju imala premalo hrane, stoji u izvještaju UN-a. Tim ljudima manjkaju i kalorije i važne hranjive supstance.
“Stopa siromaštva će nastaviti opadati”, smatra Thiele, “ako se ne pojavi neka nova pandemija”. Ali će ta stopa sporije padati, dodaje on. “Eliminisanje siromaštva do 2030. godine na nulu, to se neće moći ostvariti”, uvjeren je istraživač iz Kiela.
Izvor: nezavisne.com
