Dva maloljetnika iz Donjeg Vakufa uhapšena su u nedjelju nakon što su na e-mail Mješovite srednje škole u toj opštini poslala prijeteću poruku, u kojoj su, između ostalog, napisali: “Nadam se da ovaj e-mail čitate u zdravlju, jer ga uskoro nećete imati… Ja sam bio učenik vaše škole i poznajem kakve ste fuk..e… Spremite se za krvoproliće… Jedino mi je žao učenika koji će ispaštati zbog vas.”
Krajem oktobra, sličan slučaj dogodio se i u Tuzli. Učenik sedmog razreda Osnovne škole Solina porukama je prijetio djevojčicama iz drugog odjeljenja da će ih ubiti, kao i njihove razredne drugove i drugarice.
“Spisak je napravljen”, “Ti si prva na spisku i metak ti ide u glavu, hahaha”, “Dođite sutra pred školu da vidite kako se puca”, samo su neke od poruka, koje su, prema tvrdnjama, poslate putem aplikacije Snapchat. Slučaj je objelodanjen nakon što su se roditelji obratili upravi škole, a sve je prijavljeno i MUP-u Tuzlanskog kantona. Nekoliko dana ranije, identičan problem i u Banjaluci. Naime, učenik viših razreda Osnovne škole “Georgi Stojkov Rakovski” prijetio je đacima ove škole da će napraviti spisak, a po ugledu na masakr koji se desio u maju u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu, gdje je učenik K.K. ubio osmoro đaka i radnika obezbjeđenja.
A samo dan nakon pomenute tragedije u Beogradu policija je u Bihaću privela osamnaestogodišnjeg A.Z. jer je putem društvenih mreža zaprijetio da će učiniti slično u Mješovitoj srednjoj školi u Bihaću, koju je, inače, i on pohađao.
Četiri gotovo identična slučaja za svega sedam mjeseci posljedica su očiglednog nedjelovanja sistema, smatraju sagovornici “Nezavisnih novina”, koji poručuju i da se svi oni mogu sagledati kroz dva pravca. Prvi je domino efekat, odnosno efekat “snježne grudve”, gdje se sve dešava kao posljedica glavnog incidenta ili neke velike tragedije (u ovom slučaju to je “Ribnikar”).
“Na tragu toga dešavaju se manji incidenti ili pokušaji incidenata, zato što određene ciljne grupe budu senzibilisane za istu negativnu ili patološku reakciju. Druga stvar je da se na neki način da podstreka, odnosno, oslobodi ideja da su ovako loše stvari izvodive jer je to neko već uspio da uradi, a nije adekvatno sankcionisan. Kako maltene nijedan slučaj nije prišao kraju, onda naprosto mlađem dijelu populacije, koji su skloni delinkvenciji ili drugim psihopatološkim pojavama, ovo izgleda kao prihvatljivo rješenje problema u kojem se nalaze”, kaže Sonja Stančić, psihologica.
Svaki slučaj, navodi, u praksi se gleda kao privlačenje pažnje i stvarna prijetnja.
“Mi to najčešće podvodimo kao privlačenje pažnje i kolokvijalni govor, da je to trenutna histerična reakcija djece, zanemarujući da su djeca sada zaista u stanju da urade ovakve stvari. Ovi slučajevi u BiH zabrinjavaju jer o njima ne znamo dalje ništa, ni da li je ko kažnjen i šta je preduzeto”, ističe Stančićeva.
Smatra da je sve posljedica nereagovanja.
“Ništa ozbiljno nije urađeno ni u Srbiji ni u BiH, ni u regionu, povodom slučaja ‘Ribnikar’. Zaista sam šokirana koliko se malo pričalo o Srbiji, uključujući moju struku, a pravdali su se time da ne žele da budu dio senzacionalizma ili da učestvuju u nečemu nešto što se desilo u drugoj državi”, naglašava ona i dodaje:
“Mi u BiH uglavnom peremo ruke i ne želimo da se suočimo s ovako teškim slučajevima jer nemamo rješenja, misleći da će nestati samo od sebe. Neće nestati, zato što sve ovo ima duboke korijene, jedni su u porodici, a drugi su u društvenom sistemu koji počinje sa početkom obrazovanja djece. Ljudi u BiH su, nažalost, sve konzervativniji, vaspitanje je isto tako, podjele uloga su konzervativnije, obrasci vaspitanja su na emocionalnim ucjenama, u smislu da ako ti nešto uradiš za mamu i tatu, onda ćemo mi za tebe nešto drugo, ili su na nivou kompeticija, da dijete mora biti bolje od drugog djeteta. Tada se ne vide stvarni potencijali djece, ona nemaju prostora da izraze sebe, ne može se vidjeti da li imaju neke probleme ili nemaju.”
Duško Vejnović, profesor sociologije na Univerzitetu u Banjaluci, smatra da sankcije koje učenici u školama trenutno imaju, čak i kada urade izuzetno ozbiljne stvari, poput ukora i slično, nisu više adekvatne.
“Moramo se više posvetiti radu sa djecom, na prvom mjestu to je vaspitanje, pa obrazovanje i, pod broj tri, rad sa zajednicom, uticaj okoline. Ne može probleme riješiti školski policajac. Ako je neko sklon da nešto štetno napravi, ili je sklon vršnjačkom nasilju, neposlušnosti prema učitelju ili učiteljici, nastavniku, profesoru, to ne može riješiti ni kompletan policijski vod”, kaže Vejnović.
Rješenje je, dodaje, šira društvena akcija, od najmlađih, do najstarijih, pišu Nezavisne novine.
