Četvrti tender po redu za nabavku linearnog akceleratora u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Tuzla je pao. Iz ove ustanove kao razloge navode žalbe, dokumentaciju i štošta još, dok pacijenti koji čekaju na liječenje umiru u mukama.
Među onima koji trebaju liječenje je Senka Dervišević, magistra sestrinstva koja je skoro 30 godina provela u Klinici za dječije bolesti kao odgovorna sestra na Odjelu za hematologiju i onkologiju. Samo za jedan lijek koji Senka koristi potrebno joj je 10.500 eura (oko 21.000 KM), a dovoljan je za jedan mjesec.
Ispaštaju pacijenti
Kako nam je kazala, ova agonija traje već 14 mjeseci, ništa se ne rješava, a pacijenti ispaštaju.
– Radila sam kao medicinska sestra s djecom koja boluju od raka i znam kroz šta su prolazila, sva priča oko nedostatka citostatika se svake godine ponavlja. Ljudi govore ”kriva ova stranka”, ”kriva ona stranka”, meni su krivi svi. Ne gledam ljude po krvnim zrncima, ali neminovno je da postoje određene stranke kojima ove stvari nisu u interesu – kazala je Dervišević za “Avaz”.
Senka je istakla kako se ovo može okarakterizirati kao teška diskriminacija prema pacijentima koji na zračenje trebaju da putuju u druge gradove.
– Nama je bilo rečeno da imamo pravo samo na autobusku kartu. Meni se bolest bila proširila na mozak i dvaput sedmično sam morala primati citostatike u kičmeni kanal. Zamislite da ja sada sjedim u autobusu i da se patim tako do Sarajeva, nema šanse. Na kraju sam bila rekla da neću otići po cijenu života. Meni je umrijeti svakako, ali makar će neko doživjeti da se nešto promijeni i da se nabavi akcelerator. Zar se nije moglo omogućiti 1.000 do 2.000 KM za pacijente, pa da sami biraju prijevoz, ali nikoga nije briga, samo te puste da se snalaziš kako znaš i umiješ – rekla je Dervišević.
Problemi s lijekovima
Osim nedostatka linearnog akceleratora, pacijenti vode bitku i s lijekovima koji su preskupi.
– Moj lijek nije na listi, to je noviji lijek. Ja sam jedini pacijent u BiH koji ga koristi. Da li treba da budem osuđena da umrem zbog toga što nema određenog broja pacijenata da bi ga oni uvrstili na spisak? Od državnih institucija nisam dobila marke – ogorčeno nam je kazala.
Dervišević nam je rekla kako lijek koristi već osam mjeseci, a sve uz pomoć dobrih ljudi širom Bosne i Hercegovine koji su donirali potreban novac.
Još jedan primjer izuzetno teške situacije je slučaj pacijenta (identitet poznat redakciji) koji je trebao da ode u Zenicu na terapiju, a da pritom sam snosi troškove putovanja i boravka, a koji je to odbio.
– Imam bolesnu suprugu, a živimo od moje minimalne penzije. Nemam novca i mogućnosti da idem po drugim gradovima da se liječim. Odustajem – rekao je on.
Meni je umrijeti svakako, ali makar će neko doživjeti da se nešto promijeni i da se nabavi akcelerator., piše Avaz.
