Zdravstvo u Bosni i Hercegovini suočava se s nizom izazova koji uključuju nedostatak finansijskih sredstava, nedostatak adekvatne infrastrukture, nedovoljno kvalificirano osoblje, administrativne poteškoće, kao i problematiku korupcije. Ovi problemi doprinose lošem kvalitetu zdravstvene usluge i pristupu zdravstvenoj zaštiti građana. Ali svakako da ima i onih pozitivnih primjera koju daju nadu u svjetliju budućnost bh.zdravstva.
Sabina Gračić je paraplegičarka iz Tešnja, koje je iskusila sve nevolje zdravstvene zaštite tokom svog liječenja. Naime kako nam je Sabina ispričala do svoje 16-te godine nije imala većih zdravstvenih problema, nakon toga su počeli bolovi u peti koji su sve više uticali na njeno hodanje. Tada joj je urađena prva operacija a u narednih osam godina još osam operacija. Jedan od problema koji je Sabinu usporavao u samom procesu liječenja su bile i administrativne barijere:
„Tokom mog liječenja previše nalaza je bilo koje nije moguće uraditi u našem kantonu, trebalo je tražiti odobrenje za drugi kanton pa potom čekati na termin, što je ionako tešku situaciju još više otežavalo. Najteža situacija koju sam ja prošla je kada su mi nakon osme operacije dali konačnu dijagnozu. Hitno mi je bila potrebna još jedna operacija koju nije bilo moguće izvršiti u našoj državi. Morala sam tražiti odobrenja od konzilija koji je trebao dati konačnu odluku da se operacija ne može uraditi u našoj državi, kako bih imala pravo na sredstva Fonda Solidarnosti. Međutim, nakon mog odlaska na taj isti konziliji njihov odgovor nije bio vezan za operaciju, rečeno mi je da sam iz drugog kantona vjerovatno bih prošla. Nakon tog je uslijedila borba za skupljanje velike svote novca za moj odlazak na operaciju u Tursku.“ – kazala je ZOS Radio Sabina Gračić.
Prema njenim riječima zdravstveni sistem je od kantona do kantona drugačiji dok je po njenom mišljenju u ZDK najlošiji i mnogo toga trebalo bi se promijeniti pogotovu u domenu traženja odobrenja za liječenje van Kantona, jer kako kaže Sabina ponekad su i minute dragocjene kako bi se na vrijeme reagovalo i sačuvalo zdravlje.
Ni iskustva onkoloških pacijenata u Zeničko dobojskom kantonu nisu pozitivna. Problem citostatika u liječenju više je nego poznat javnosti širom BiH. Jedan od pacijenata koji je sve to prošao je i Muhamed Čabrić iz Tešnja. Kako nam je pojasnio samo suočavanje s takvom dijagnozom čovjeka tjera na premišljanja o životu. Šta je napravio, da li je završio sve obaveze koje je trebao a onda dolazi i sam proces liječenja. Iz iskustva koje je podijelio s nama kaže da je jako strašna činjenica da se dogodi da ne radi CT, pa onda morate ići privatno da to uradiš privatno ili ste naručeni tek za šest mjeseci a vi ne znate hoćete li tada biti živi te dodaje:
„S obzirom na to da sam iz Tešnja, ja sam se tu konkretno matično liječio, a matična služba koja je trebala da tretira moju bolest je Onkološka služba u KBZ. I onda sam ja zamislite morao izvaditi potvrdu za liječenje van zajednice, zato što idem iz Tešnja u Zenicu, unutar jednog kantona, unutar jednog zdravstvenog osiguranja i onda ti stane pamet. Odeš u upravu bolnice, ovjeriti te neke papire, nemam pojma šta se događa. Nosim neki veliki papir ovjeriti i on se zove nešto kao liječenje van zajednice. Koje van zajednice? Kad ne idem nigdje van zajednice svog zdravstvenog osiguranja. Ja znam da se mora napraviti reda kad dođeš u onkološku službu, ali kad dođeš dobiješ broj, ti si od tog trenutka kao logoraš, kao zarobljenik i možda to nije tako ali ja sam to doživljavao kao vid dehumanizacije Znači ja sam 34 i ja sam cijelo vrijeme 34, niko me ne gleda kao Muhameda, kao da ja nemam imena, ja nemam porodicu, ja nemam nikoga i ništa, ja sam 34.“
Prema Čabrićevim riječima najteže je bilo u jednom momentu kada je iz Tešnja krenuo u Zenicu kako bi primio kemoterapiju. Kad je već stigao do Žepča pozvali su ga iz onkološke službe i rekli da za njega taj dan nema citostatika, iako je već primio premedikaciju. Bio je primoran sam potražiti citostatik na tržištu i platiti ga 700 maraka kako bih mogao nastaviti s liječenjem.
Kada se Čabrić vratio u bolnicu sa svojim vlastitim citostatikom, ponovno je bio suočen s preprekom. “Pitaju me jesam li primio premedikaciju, na što sam odgovorio da sam je primio preksinoć. Rekli su mi da to ne može te da je premedikacija morala biti primljena noć prije,” dodao je Čabrić.
Osim problema s nedostatkom lijekova, Čabrić je također istaknuo infrastrukturne izazove. “Kada sam se liječio, u našoj zemlji nije bilo PET-CT skenera, pa sam morao putovati u Zagreb radi potrebnih nalaza,” rekao je.
Pozitivan primjer Doboja i Tešnja
Usprkos ovim izazovima, postoje inicijative i napori za reformu zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini, što uključuje unapređenje pristupa zdravstvenoj zaštiti i edukaciju medicinskog osoblja. Međunarodne i domaće nevladine organizacije igraju ključnu ulogu u podršci ovim naporima. Najbolji primjer da je saradnja moguća svakako je primjer Tešnja i Doboja, kada zdravstvene ustanove pokušavaju jedna drugoj pomoći.
Gest koji je ostao svakako zapamćen jeste i onaj koji se dogodio prije deset godina, kada je tešanjska Opća bolnica prihvatila sve dijalizne pacijente iz Doboja. U tom momentu nisu postojala odobrenja, kantoni ili entitetski zavodi zdravstvenog osiguranja.
„Bolnica Tešanj je sa svojim kapacitetima pružila svim bolesnicima Dobojske regije, koji su u tom momentu gravitirali, usluge dijalize , zašto je doktor Bogdanić, tadašnji ministar zdravlja Republike Srpske, odao pismeno priznanje bolnici Tešanj.“- prisjeća se današnji direktor Opće bolnice Tešanj Omer Bedak, koji je u tom momentu kako kaže bio mladi specijalista.
Kako je istaknuo u razgovoru za ZOS Radio tada nije bilo barijera, iako je Republika Srpska i Federacija u ovom zdravstvenom smislu u potpunosti odvojeni sistemi koji apsolutno ne komuniciraju i nemaju zajedničke projekte.
„Ljudske konekcije su i dan danas prisutne. Izdvojio bih jedan primjer gdje je upravo spomenuti dr. Bogdanić kao direktor Banje Vrućice, imao ideju da se napravi jedan projekat rehabilitacije kardiovaskularnih bolesnika iz Federacije, iz naše bolnice. Čak je bilo ideja da se organizuje autobus koji bi te pacijente vozio, dovozio, vraćao. Međutim, nažalost, veći nivoi vlasti, federalni, kantonalni, odnosno Republike Srpske, nije našao za shodno da se ta inicijativa nastavi. To je šteta, jer konekcije ljudske su u svakom slučaju uvijek, iznad i više povezane nego ove formalno pravne koje su takve na snazi kakve jesu.“ – precizira dr. Bedak
Prema riječima direktora tešanjske bolnice iako zvanične konekcije nema, postoje i pozitivni primjeri te pojašnjava:
„Evo jedan svijetao primjer. Imamo jedan pozitivan trend da se ljekari, kažem, samostalno povezuju na različitim poljima. Doktor Obrad Jović, radiolog i bivši načelnik Dobojske bolnice radiologije, ima svoju polikliniku i mi smo u jednoj kontinuiranoj konekciji za pacijente koji potrebuju magnetnu rezonancu. Isto tako, kontaktirao me preko posrednika, direktor Doma zdravlja u Doboju, koji je isto izrazio želju da se upozna, da se povežu. Tako da, te želje za povezivanjem postoje i to mi svakako ćemo iskoristiti u pravom pravcu.“
Tokom izrade ovog teksta pokušali smo dobiti i izjavu direktora Dobojske bolnice u više navrata, međutim do zaključenja ovog teksta istu nismo dobili.
S obzirom na sve navedeno, buduća saradnja u zdravstvu između različitih regija i ustanova u Bosni i Hercegovini ima potencijal za značajan napredak, čime bi se poboljšao kvalitet zdravstvene zaštite i olakšao pristup pacijentima.
