U trenucima kad je Habzburško carstvo, nešto teže nego što su u Beču predvidjeli, preotelo Bosnu i Hercegovini iz osmanskog čvrstog zagrljaja i predugog dubokog sna, razmak između Sarajeva i Beča nije se mjerio kilometrima već vijekovima.
Premda su namjere Habzburga bile krajnje sebične – jedini cilj bio im je da našu državnu teritoriju proglase svojom za sva vremena – austrougarsko doba je ipak vrijeme kad nas je jedan razvijen i kulturno mnogo napredniji svijet pokušao povući sa civilizacijske vjetrometine i čestih nesporazuma sa drugima i sa sobom.
Poput uspavane ljepotice koja je živjela u svijetu inertnosti, fatalizma, bezbrižnosti i organizovanog haosa, svijetu koji ne voli ni promjene ni brzinu, Beč je Bosnu i Hercegovinu želio prebaciti u sasvim suprotan svijet, svijet modernog i naprednog, organizacije i sistema, zakona i reda, rada i inicijative, ugodnog i estetskog…
Naši su ljudi u osmansko doba znali govoriti da bi voljeli da ih Svevišnji poštedi velikih promjena i nezvanih gostiju. Trajalo je to neko vrijeme, ali vječno nije moglo.
I kad je došao kraj svemu, izgledalo je da su se preko noći susrele dvije Bosne i Hercegovine koje sve razdvaja jer ova stara koja završava svoj istorijski mandat i ova nova koja započinje novu istorijsku misijuni najmanje ne mogu ličiti jedna na drugu. Ispostaviće se, međutim, da će 40 godina habzburške vlasti biti nedovoljno da se zemlja i ljudi promijene.
Koliko je Bosna od 15. stoljeća ličila na mirno more bez velikih vjetrova, toliko je austrougarsko doba ličilo na zahuktalu parnu mašinu koja je jedanuspavani svijet pokušala pokrenuti iz inertnosti koja, izgleda,mnogima nije smetala.
Novi gospodari Bosne i Hercegovine nisu znali bili strpljivi poput Osmanlija koji nisu mjerili vrijeme. Stoga se i bosanskohercegovački čovjek teško prilagođavao novim vlastima kod kojih nije bilo improvizacije nego reda i preciznosti, dok je u doba Osmanlija bilo obratno.
Novi i nemirni život Bosne i Hercegovine ogledao se i oku bionajprijemčiviji baš u oblasti arhitekture, gdje su prelasci iz jednog graditeljskog perioda u drugi pratili bilo bosanskohercegovačke istorije i njenog zanimljivog istorijskog razvoja.
Arhitektura je kod Germana povezana sa organizacijom društvenog života, gdje je najvažnije bilo da arhitektura bude u službi društva i njegovog napretka, a u doba Osmanskog carstva arhitektura je direktno povezana sa životom i ljudskim potrebama i osjećanjima.
Kad Hajrudin izgradi mostarski most on svojom ljepotom uz divljenje izaziva emocije, a germanski stil izaziva divljenje zbog tehničkog savršenstva. Osmansku arhitekturu nosi duša i merak, a germansku mozak i tehnika. Prednost germanskog poimanja stvarnosti je njena vizija i dugoročno planiranje, za razliku od starog doba kad se planiralo od danas do sutra.
Ukratko, sa promjenom gospodara, arhitekturaje prešla iz faze praktične svrsishodnosti i skromnosti u fazu monumentalnosti, sklada i raskoši.
Država i njeni gradovi dobili su novo ruho. Iz mode je izlazila jedna vrsta arhitekture a dolazila neka druga. Kao kad iz mode izađe jedna vrsta odijevanja pa započne novi trend i neke nove linije.
Ali u životu je kao u modi. Ko je želio pratiti nove trendove imao je podršku i korist, a ko je ostao vjeran molitvi o izbjegavanju promjena i nezvanih gostiju nastavio je živjeti po svome, u staroj odjeći. Unjoj se velika većina stanovništva ipak najbolje osjećala.
Zato nije iznenađujuće što su najljepše građevine bile one koje su kombinacija univerzalog i lokalnog, starog i novog. Cijela Bosna nikad nije mogla živjeti u jednoj boji već samo u kombinaciji boja.
Sudeći po onome što nam donosi nova knjiga Jasmina Mandžukića, istoričara vječno odanog svom rodnom kraju, Tešanj je upravo prošao kroz isti vrtlog starog i novog i brzo se prilogodio novom vremenu, kako na zvaničnom tako i na privatnom planu.
Zadatak Mandžukićeve knjigeArhitektura Austro-Ugarske u Tešnju 1878-1918. je dati pregled, analizu i karakteristike razvoja arhitekture u jednoj maloj lokalnoj jedinici velikog Carstva, u vremenu velikih promjena i smjena carstava, na kraju 19. i početku 20. vijeka. Trebalo je obraditi tridesetak karakterističnih objekata za Tešanj, napraviti njihov istorijat i opisati ih jednim svima razumljivim jezikom.
Naučno bavljenje istorijom rodnog mjesta je uvijek bilo vraćanje duga svom zavičaju. Mandžukić je iz višeslojnih dubina četrdesetogodišnje istorije Tešnja izvukao na površinu ono što njegov zavičaj čini prepoznatljivim, lijepim i ponosnim. U knjizi su razasute i okupljene sve relevantne građevine Tešnja koje su svjedočanstvo promjena na polju arhitekture u Bosni u habzburško doba.
Zadatak se na kraju pretvorio u jedan izuzetno praktičan enciklopedijski priručnik u kojem čitalac može pronaći osnovno i bitno što bi želio naći u jednoj knjizi o arhitekturi Tešnja. Ovdje posebno ističem izuzetno korisneNapomene na kraju knjige koje vrijede kao pola knjige i koje svjedoče o enciklopedijskom karakteru djela.
Poslije opšteg uvoda o karakteru i karakteristikama habzburške arhitekture u susretu sa bosanskim lokalnim duhom, Mandžukić prelazi sa građevine na građevinu i vodi nas kroz Tešanj u jednu strastvenu šetnju u kojoj većina obrađenih zgrada svjedoče o privatnoj inicijativi lokalnih uglednika koji se nisu uplašili novog vremena već su mu se odmah prilagodili, pobijedivši sami sebe.
Ti tešanjski prvi buržuji i pregaoci bili su glavni nosioci građanskog uspona i civilizacijskog preporoda. Bili su pokretači društvenog i privrednog rasta, začetnici kulturnog otvaranja i brze urbanizacije jedne majušne balkanske kasabe prema modernim evropskim uzorima.
U doba Austro-Ugarske, sve ono vrijedno što je donijela nova vlast, a arhitektura je sigurno jedna od tih vrijednosti, najbolje su i najbrže iskoristili tešanjski okretni preduzetnici. Oni su se prvi i najlakše uklopili u novi sistem evropskog društva, prihvatili prednosti kapitalističkog svijeta nad klonulim istočnjačkim feudalizmom, i dinamične zakone progresa hrabro suproststavili statičkom i istrošenom svijetu prošlosti.
Mada novi život nikad nisu do kraja zavoljeli jer su bili duboko ukorijenjeni u starom vremenu, živo i brzo su se prilagodili evropskim mjerilima i potrebama u opštem preporodu. Oni su ti koji su modernizirali čaršiju, razvili mrežu trgovačkih i novčanih odnosa, navikli se na evropska odijela i putovali na Zapad kao da je njihov oduvijek, mada su se i dalje, svakog jutra, okrenuti prema Istoku, molili Svevišnjem, neko klanjajući a neko krsteći se pred kućnim ikonama.
Njihov neobični spoj bolećive i prkosne samosvijesti, s jedne strane, i preduzimljivog, promućurno drskog pragmatizma s druge, spoj vjerske klaustrofobije dao je početni zamah pokretljivom i gipkom duhu okretnih građana Tešnja.
Oni su se lako hvatali i najsmjelijih ideja i najopasnijih poslova, prilagođavali se svuda novom vremenu i u jednom jedinom naraštaju prelazili put društvenog uspona kakav je kod usporenog svijeta trajao i decenijama. Zato će u privrednoj i političkoj istoriji ostati zabilježena ova zdrava pregalačka energija Tešnjaka, ohrabrena i podržana od Beča.
Nekolicina njih,porijeklom neuke kasablije, postali su preko noći evropski građani. Oni su spremo ušli u tržišne odnose za koje dotad nisu ni znali da postoje, ali u kojima su lako postizali vidne uspjehe. Bistri i radini, oštroga oka i britke pameti, ognjevite naravi koja ipak zna za kočnice, više proračunati no lukavi, najčešće pristupačni, oni su brzo osvajali svoja mjesta u Tešnju, zasnivali čvrsta domaćinstva i jake patrijarhalne porodice, davali djecu na škole i spremno prihvatali mnoge rizike surovog kapitalističkog privređivanja i nadmetanja.
Poput ljudi, i zgrade putuju kroz istoriju i ostavljaju trajan pečat u istoriji. Logičnije je da ljudi ostavljaju dublji pečat, ali za slučaj Tešnja moglo bi se reći da vrijedi pravilo da su i pojedine privatne kuće, zgrade ili zadužbine ostavljale snažniji pečat. I to se može vidjeti i u Mandžukićevoj knjizi gdje su obrađene i opisane privatne građevine četiri puta brojnije od zvaničnih institucija.
Knjiga od svake građevine pravi neku vrstu malog heroja koji ima svoju posebnu veličinu i individualnu vrijednost koje se ne smiju zaboraviti. Stoga ova knjiga, osim naučne, ima i jednu drugu vrijednost: slaveći veličinu svake obrađene istorijske zgrade, knjiga služi kao upozorenje da se jednom carstvu oda ne samo priznanje, već osjeti obaveza da se sačuva i očuva ono što je veliki Beč indirektno dao jednom malom Tešnju. Na taj način autor ovom knjigom utiče na promjenu svijesti o kulturnom nasljeđu, podstičući svakog stanovnika da njeguje svoj grad i uljepša ga.
Dugo i predugo se čekalo na jedno djelo koje će temeljito obraditi sve ključne građevine Tešnja i na kraju ga je napisao jedan diplomirani istoričar. Tome se lično i kolegijalno radujem. Istu knjigu mogao je naravno obraditi i jedan diplomirani arhitekt, a poziv za to je naravno otvoren.
U principu nikad ne treba bježati od tumačenja ljudi druge struke. To može biti samo dobro i korisno. Svaka nauka može biti korisna i komplementarna. Lično sam uvijek javno i glasno pominjao mnoge ljude koji nisu istoričari a od kojih sam ja naučio mnogo o istoriji. Tako je i u ovom slučaju.
Arhitekt ima svoj ugao posmatranja koji je stručan i veoma precizan, ali zato i pomalo dalek od običnog čitaoca. Stručne knjige uvijek imaju šačicu čitalaca. Istoričar, međutim, ima prednost što iznosi činjenice ne unoseći se mnogo u njih i prepušta drugima da na osnovu njih sude.
Mandžukić je koristio veliki broj tekstova relevantnih autora iz oblasti istorije arhitekture. To je dužnost svakog istoričara koji posjeduje opšte znanje kad se upusti u pojašnjenje nekih naučnih oblasti koje pripadaju drugim strukama. Na taj način knjiga dobiva naučni aspekt i njen stručni karakter postaje dominantan.
Svojim stilom pisanja koji je stručan, lijep, jasan i sveobuhvatan, Jasmin Mandžukić je u ovoj knjizi, sa naučne strane gledano, potpuno ispunio i svoj zadatak i svoju zavičajnu misiju.
Knjiga je bogata podacima i sa te strane gledano ona će u potpunosti ispuniti očekivanja svakog čitaoca koji želi dobiti osnovne informacije o nekoj građevini. Poslije završetka čitanja, čitalac postaje mali stručnjak za istoriju i arhitekturu.
Za mene je naprosto zadivljujuće kako u jednom zavidnom pitkom i čitkom stilu sa minimumom riječi Mandžukić objasni maksimalno. Rijetko se dešava da jedno po obimu malo djelo bude u isto vrijeme detaljno i sveobuhvatno. Nikad nisam vjerovao da su za sveobuhvatnost potrebne stotine stranica.
Kao primjer ljepote stila navodim sljedeću rečenicu: “Formiran kroz stoljeća, na strmim padinama koje se spuštaju prema obalama rječice Tešanjke, Tešanj je imao sve vrijednosti bosansko-orijentalnog graditeljskog nasljeđa. U harmoničnoj cjelini kasabe i njenom nizu stambenih zona-mahala, kuće su u skladu s njegovanjem kulta susjedstva stepenasto redane u poluamfiteatru, jedna iznad druge, tako da je svakoj omogućena maksimalna insolacija i vidik.”
Lijepo, jednostavno i stručno su osnovne karakteristike teksta. Predivna naracija vas prati tokom čitanja, a iznad svake građevine o kojoj se piše lebdi dobri duh Jasmina Mandžukića koji se ušunjao i prodro do svih ograda i terasa, vrata i bašča, prozora i pendžera, skalina i doksata, pilastra i vijenaca. Uspio se čak unijeti u sve floralne i druge motive.
Velika prednost knjige je njen već pomenuti enciklopedijski karakter pa joj se čitalac može neprestano vraćati kao svom omiljenom sentimentalnom vodiču kroz zavičaj.
Svojim formatom i veličinom knjiga je ujedno džepni priručnik o tešanjskim palatama koje svjedoče o jednom velikom i važnom vremenu za Bosnu i Hercegovinu, dobu koje je prekratko trajalno na našim prostorima i koje nije ostavilo mnogo tragova u ljudima i njihovom karakteru jer mentalitet se ne može promijeniti u četiri decenije.
Zato o tom vremenu danas svjedoče uglavnom zgrade od kojih su mnoge i dalje nepromijenjene pa ih trebamo pažljivo čuvati i njegovati. Mijenjale su zgrade obrađene u knjizi svoju namjenu i prirodu, ali su uvijek služile istoj svrsi: služilesu Tešnju i napretku Tešnja.
Knjiga Arhitektura Austro-Ugarske u Tešnju 1878-1918. Jasmina Mandžukića čita se sa zadovoljstvom a poslije čitanja čitalac se osjeća ispunjenim, relaksiranim i zadovoljnim.
Stoga, sa velikim zadovoljstvom, preporučujem štampanje ove knjige koja će sigurno ojačati svijest o čuvanju zavičajne baštine, a ne sumnjam da je to jedan od glavnih ciljeva autora.
Treba se nadati da će stanovnici Tešnja čuti ovaj zov istorije i tradicije. Za dobro svih, a prije svega stanovnika tog grada koji, kao i svi ostali ljudi, žive sa dugom prema svom zavičaju.
Piše: Slobodan ŠOJA, istoričar i diplomata
