Poštovana gospodo na vlasti, znam da vam u ovoj sezoni predizbornih obećanja zvone telefoni, ulaze kovertirane ponude, planiraju se asfaltiranja, gradnje spomenika vašem egoizmu, ali znate li da postoji onaj tihi glas iz sjene – glas onkološkog pacijenta koji se probija kroz bol, kroz znoj i kroz suze?
Glas osobe koja je osuđena na borbu s karcinomom u trećem stadiju, koja svakih 21 dan ide na Onkologiju u Zenicu, ali ovaj put nailazi na zid – zid nebrige i apsurda.
Sistem koji bi trebao biti stub podrške za najugroženije postaje labirint prepreka. Naša heroina, K.S. iz Tešnja, poput hiljada drugih pacijenata u ZDK, mora se boriti ne samo s bolešću, nego i s nemarom onih koji drže sudbinu naših života u rukama.
Već 10 dana ne funkcioniše ključni aparat za miješanje lijekova na onkologiji, a pacijenti su prepušteni – ne sudbini, već sreći!
Sreći da li će stići među prvih 20 ujutro prije 6 sati, kako bi dobili svoju šansu za lijek koji život znači. Koliko vrijedi život jednog građanina? Pitate li se ikada? Vi koji imate milione za kampanje, za luksuzne automobile, za ceste koje vode samo u vaše dvore – gdje je briga za one koji su osuđeni na ove životne borbe?
Da nije porodica, prijatelja, kolega, mi bolesni bismo bili zaboravljeni u mračnim hodnicima zdravstva koje očito više ne postoji za nas. Pitam se, draga gospodo, je li karcinom jedina bitka u ovoj zemlji ili se zapravo borimo i protiv vas? Jer vaše akcije govore više od hiljadu riječi – građani su vam samo brojke na biračkim listićima, ništa više.
Hvala vam, K.S. iz Tešnja, što ste podijelili vašu priču. Neka ona bude opomena da će bolesni uvijek imati samo jednu želju – da prežive, dok zdravi zaboravljaju da su u toj trci za životom sretni dok god ne dođe dan kada će morati čekati red prije 6 ujutro… ako uopšte stignu na red.
