Da li biste nakon smrti donirali organe i time nekome omogućili da nastavi život? U Bosni i Hercegovini više od 300 pacijenata godišnje umire zbog zatajenja vitalnih organa poput bubrega, jetre i srca – situacija koja bi se mogla promijeniti povećanjem broja donacija.
Fokus je na trenutnom stanju doniranja organa u BiH, izazovima i mogućnostima napretka prema modelima zemalja poput Španije i Hrvatske, gdje je donorstvo postalo uobičajen dio zdravstvene zaštite.
Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, svjedoči o vlastitom iskustvu – njegov život je spašen zahvaljujući nećaku koji je odlučio donirati bubreg.
Stručni uvid pruža prof. dr. Halima Resić, renomirana nefrologinja i profesorica emeritus, koja će objasniti kako funkcioniše proces transplantacije, ko može biti donor i šta je potrebno za unapređenje ovog sistema u BiH.
Dobio sam drugu priliku za život
Tomislav Žuljević, bubrežni bolesnik s dvadeset godina iskustva, govori o podmukloj prirodi bubrežnih bolesti. Opisuje ih kao “tihe” i teško prepoznatljive u početnim fazama, dok se simptomi pojavljuju tek kada bolest dosegne terminalnu fazu.
Prisjeća se kako je, dok je planinario, iznenada izgubio snagu i osjetio lupanje srca, što su bili rani znakovi problema. Ignorirao je simptome poput promjene boje urina, visokog krvnog pritiska i oticanja nogu, sve dok nije završio u bolnici, gdje mu je dijagnosticirana kronična bubrežna bolest. Od tada je započela njegova borba za život i za transplantaciju, piše Oslobođenje.
Nakon 14 teških mjeseci na dijalizi, pronašao je spas u svom nećaku Dejanu, koji mu je u 29. godini odlučio donirati bubreg. Unatoč zabrinutosti zbog Dejanove mladosti, porodica i liječnici podržali su odluku. Dejan je bio savršeno zdrav, a transplantacija je uspješno izvedena, omogućivši Tomislavu novi život.
– Mi smo nakon transplantacije, već nakon šest mjeseci, zajedno igrali nogomet. I to je čudo zapravo, ja nisam mogao vjerovati da ću to ikad doživjeti više. A Dejan je jako dobro, dakle moram naglasit ovdje da donor nakon što mu se eksplantira bubreg ne uzima nikakve lijekove, istakao je Tomislav.
Prosječni vijek transplantiranog bubrega je 10-12 godina, a maksimalno do 15. Iako neki žive s transplantiranim bubregom i više od 40 godina, postoje i slučajevi kada presadak izgube već nakon 5-6 godina.
– Mi nakon transplantacije trošimo puno lijekova, imamo supresiva koji nam, dakle, koji ne dozvoljavaju odbacivanje presatka, presađenog organa. I ti lijekovi nekad znaju biti nefrotoksični. Ovisi od bubrega. Kakav ste bubreg dobili, da li je on od žive osobe, da li je od preminule osobe. Statistike kažu da je preživljavanje bubrega od živih donora puno veće, rekao je on.
Tomislav Žuljević opisuje dijalizu kao izuzetno težak proces, tokom kojeg pacijent četiri sata svaki drugi dan leži priključen na aparat. Aparat čisti krv, ali uklanja i potrebne tvari poput kalcija i kalija. Dugotrajna dijaliza oštećuje krvno-žilni sustav i organe, pa pacijenti često umiru od srčanih problema, a ne od bolesti bubrega. Nakon tretmana, pacijent se osjeća iscrpljeno i “kao da to više nije on”. Aparat nema “dušu” i ostavlja pacijenta iscrpljenim nakon svakog tretmana.
– Ljudi ne znaju da pacijenti na dijalizi nakon možda 12 mjeseci, možda malo više, prestaje da mokri totalno. I vi ne možete se napiti vode. To mi je padalo najteže. Osim što vi ne možete pojesti sladoled, pojesti juhu, kavu da popijete kada hoćete. Vi morate svaku kap da vagate. Da ne govorim ograničenja u prehrani u smislu da ne smijete pojesti bananu, paradajz, istakao je Tomislav.
Istakao je kako je transplantacija ušteda jer jedna godina dijalize jednog pacijenta je jedna transplantacija.
– Dobio sam drugu priliku za život i znam koliko meni znači taj moj 28. novembar, odnosno taj drugi rođendan. Gledajte, zdrave osobe, samo gledaju danas kako će da žive u smislu, kako će da riješe ovaj problem. Problem su im financije, problem su im nemaju slobodnog vremena, nemaju ne znam, sami sebi nekako naprave životni tempo brzim. Materijalno im je prevažno, da imaju što više novaca, da imaju dobro auto, ali zapravo to sve ništa nije bitno. Ja sam 2005. kad sam legao u bolnički krevet zapravo shvatio šta je život. Da je život da ljudi treba da žive, da nije život trka za novcem, trka za bogatstvom i da ostavljate slobodno vrijeme da bi nešto zaradili. Ja sad čak i sa suprugom imam problema. Ja bi sad samo živio. Ja bih samo putovao, ja bih hodao. Najvažnije je da je čovjek zdrav i zaista treba zahvaliti Bogu kad ujutro možeš ustati i otići na posao, a ne na dijalizu, dodao je.
Tomislav Žuljević ističe da se zbog zakonskih ograničenja u Bosni i Hercegovini u njegovo vrijeme morao preseliti u Hrvatsku radi transplantacije, jer tada donor u BiH mogao biti samo uži član obitelji (otac, majka, brat ili sestra). Nakon što je počeo s dijalizom i vidio stanje drugih pacijenata, odlučio je posvetiti svoj život borbi za prava te grupe ljudi. Naglašava da transplantacija nije izlječenje, već samo način liječenja, te da pacijenti ne bi smjeli zaboraviti one koji su i dalje na dijalizi. Danas se kroz udruženja bori za poboljšanje zakona i uvjeta za pacijente s bubrežnim bolestima.
– Dakle, mi smo 21.6.2017. godine bili pred Parlamentom, prosvjedovali smo zbog loših zakona, da se donesu izmjene i dopune zakona i uspjeli smo zapravo, u 6. i 10. mjesecu smo prosvjedovali i 21.11.2017. je usvojen zakonu koji smo i tražili. U to vrijeme smo tražili da se proširi zakon za žive donore, da to bude do četvrtog koljena, braća, sestre, pa onda tetići, sestrići i po tazmini čak, dakle, zet, punac, punica itd. Sve je to sad moguće da budu donori po novom zakonu. I tražili smo i prijateljske transplantacije, altruističke, međutim to nije prihvaćeno.
Tomislav Žuljević govori o problemima zakonske regulative i prakse transplantacije u Bosni i Hercegovini. Ističe da je ranije zakon sprečavao prijatelje da doniraju organe, iako su možda bliskiji od članova porodice. Promjene su počele nakon slučaja Adnanov zakon, kada je donor iz Srbije želio darovati dio jetre pacijentu u BiH, čime je omogućeno prijateljsko donorstvo pod određenim uvjetima, ali samo u Federaciji BiH.
U Republici Srpskoj, iako zakoni nisu loši, transplantacije se skoro ne provode. Umjesto toga, pacijenti se šalju u Bjelorusiju, što je skupo i nepraktično. Putovanje od 23 sata za bolesne pacijente je izuzetno teško, a povratak u BiH otežava hitnu medicinsku pomoć u slučaju komplikacija. Žuljević smatra da je bolji izbor bio nastaviti transplantacije u Banjoj Luci, koje su prestale 2019. godine, nego preusmjeravati pacijente u inostranstvo. Dodaje i da bi lokalna transplantacija pružila bolju podršku pacijentima, uključujući porodičnu blizinu i jednostavniju komunikaciju.
Kampanje su ključne za informisanje ljudi
U FBiH je trenutno na listi čekanja više od 200 ljudi. Nemamo nacionalnu listu čekanja. Republika Srpska nema svoju, kao i Brčko distrikt. Oni još uvijek ne implementiraju kadaverične transplantacije.
Halima Resić govori o važnosti razvijanja svijesti o doniranju organa u Bosni i Hercegovini. Donorska mreža postoji već 20 godina, zahvaljujući entuzijazmu nefrologa i saradnji s Hrvatskom Donorskom mrežom. Cilj je bio povećati broj kadaveričnih transplantacija, jer mnogi bubrežni pacijenti nemaju rodbinu koja bi mogla biti donori.
Ključnu ulogu u promociji donorstva imaju mediji. Kampanje, poput potpisivanja donorskih kartica ili obilježavanja Evropskog dana donacije i Svjetskog dana bubrega, značajno povećavaju interes građana za donorstvo. Resić naglašava da su potrebni kvalitetne kampanje i marketing kako bi se tema donorstva približila građanima i uklonile predrasude. Primjećeno je da svaki medijski angažman u vezi s donorstvom dovodi do većeg broja potpisnika donorskih kartica.
Osvrnula se i na doniranje organa nakon smrti, ko to može uraditi i od čega sve to zavisi.
– Imamo dvije vrste transplantacija. Imamo transplantaciju tzv. živu rodbinsku ili na rodbinsku. Naši pacijenti kad su na dijalizi, ako imaju nekog od bližih svojih, onda će im oni dati bubreg i onda timovi ljekara ispituju podudarnost itd., i to je ta transplantacija. Sada se prakticira, da se kaže, transplantacije sa osoba koje su moždano mrtve, kadaverične kadaveri, tj. leš. To su osobe koje se nalaze u intenzivnim njegama bolnica, kliničkih centara i najčešći uzrok te takozvane moždane smrti kod nas, nažalost, su pored moždanih udara saobraćajni udesi. Srce po automatizmu, automatski radi, može ta aparatura da održava cirkulaciju, ali kada se prekine cirkulacija u mozgu, to je ta tzv. moždana smrt, kada se prekine cirkulacija u mozgu, onda je to zaista klinička smrti. To su potencijalni donori. To su pacijenti koji su samo na respiratoru, srce održava, ali nemaju nikakvih moždanih funkcija, navela je Resić.
Halima Resić objašnjava postupak utvrđivanja moždane smrti i važnost saglasnosti porodice za doniranje organa. Kada intenzivisti i koordinatori transporta utvrde moždanu smrt, razgovara se s porodicom kako bi se dobila saglasnost za donaciju. Prije nekoliko godina, u Kliničkom centru je bio slučaj kada je pacijent imao potpisanu donorsku karticu, ali njegova porodica nije dala saglasnost za donaciju.
Resić ističe da je važno širiti svijest o donorstvu i motivirati građane da potpišu donorske kartice. Iako mnogi nisu dovoljno informirani, misleći da je osoba možda u komi i da se može probuditi, bitno je shvatiti da kada se utvrdi moždana smrt, organi ne mogu biti vraćeni, ali mogu pomoći mnogim pacijentima da nastave živjeti. Za mnoge transplantirane pacijente, donacija organa predstavlja “novi život”, te se na tom području mora još mnogo raditi na podizanju svijesti.
– Ljudi nisu dovoljno informisani. Jednostavno u tom momentu nisu pripremljeni za to. Imaju predrasude u tom nekom segmentu. Mislim da kada je 1% porodica pripremljena, da će dati saglasnost, istakla je.
Početkom augusta, u Bosni i Hercegovini je prvi put obavljena transplantacija srca. Nažalost, pacijent koji je bio samo 21 godinu star, preminuo je, ali je donirao ne samo srce, već i druge organe. Halima Resić ističe da je ovo izuzetno dostignuće u transplantacijskoj medicini, naglašavajući da je transplantacija srca pravi vrh tog područja. Također, spominje da se u Bosni i Hercegovini još uvijek ne rade transplantacije pluća, što je još jedno važno pitanje. Resić upućuje čestitke transplantacionom timu i profesoru Granovu koji su sproveli ovu operaciju.
– Zaista sam neizmjerno sretna što je BIH doživjela da mlad transplantacioni tim uspije da uradi takvu transplantaciju. To je veliko znanje, velika upornost, velika snaga i profesionalizam i ja zaista vjerujem u naše timove transplantacione i u naše ljekare, i mislim da samo što više trebamo da omasovimo, da se što više ljekara educira jer je to dugotrajan proces u oblasti transplantacije, rekla je.
Halima Resić se prisjeća slučaja iz Kliničkog centra Sarajevo koji je ostavio poseban utisak. U početku, kad su se tek počele raditi transplantacije, imala je slučaj mlade pacijentkinje kojoj je majka donirala bubreg, što je bila živa rodbinska transplantacija. Ta pacijentkinja je živjela s doniranim bubregom više od deset godina, ali je kasnije morala ponovo na dijalizu. Pokušala je dobiti kadaverični bubreg, ali su se pojavile komplikacije, a na kraju nije preživjela. Resić ističe koliko je bitno imati donora kada se pacijent nađe u situaciji da mu je organ potrebna, jer to može značiti razliku između života i smrti.
Ona objašnjava da je moguće donirati dio jetre, posebno od bliže rodbine. Takva transplantacija se radi kada se donira samo dio jetre, a donator može nastaviti živjeti s preostalim dijelom jetre. Transplantacije jetre, bubrega, rožnica, a nedavno i srca, rade se u Bosni i Hercegovini. Najugroženiji pacijenti su, osim onih s problemima s jetrom, i pacijenti s kardiološkim i pulmološkim bolestima, kojima su potrebni organi poput srca i pluća.
– Drugi organi se do sada nisu transplantirali, ali ovo kada sam se dotakla, zbog čega kod nas nema toliko pristanka familije i rodbine. Nije drugačija, moždana smrt u zapadnoj Evropi i kod nas kada se utvrdi, apsolutno sve isti proces i sve se dešava, ali u zapadnim zemljama čim malo padne stopa donorstva, oni krenu u velike kampanje. I onda se zaista kampanje dignu na jedan veliki nivo od obavještenja familija, pacijenata, medija, kontinuirano imaju kampanje koje vam promoviraju donorstvo i vi kada čujete o tome onda ćete sigurno početi razmišljati, zaključila je.
