Četvrtak je. Uprkos visokim temperaturama koje su zadesile cijelu zemlju pa tako i Tešanj, zaputili smo se ka Novom Selu, kako bismo pronašli čovjeka koji je najveći darivalac krvi na području naše općine. Do njega nije bilo teško doći, udaljen je samo 15 minuta od centra grada.
Zelena kućica nalazi se s desne strane puta, a ispred nje Sead i njegov crno-bijeli mačak. Kao pravi domaćin Sead nas je proveo kroz avliju koja posjeduje šest vrsta grožđa, dvije vrste smokve, dunju, šljive, kruške, mušmulju, jagode,… sve što zamislite na jednom mjestu. Budući da je darivalac s najviše darivanja krvi upitali smo ga koliko je puta do sada dao ovu dragocjenu tečnost, koja spašava život.
– Do sada sam darovao krv 109 puta. Prvi put sam dao krv 1973., dok sam bio u vojsci. Tada gotovo niko nije znao šta je to darivanje krvi. U vojsci sam bio na čelu voda, kao najveći. Komandir je izašao i pričao šta je to krv a onda me upitao: „Hoćeš li ti dat krv?“. Pristao sam (smijeh). Tako sam počeo i tokom služenja vojske krv sam darovao četiri puta. Poslije vojske sam uvijek radio po strani, u Goraždu, Rogatici,… ali svaki put kada sam došao odem u Doboj i dam krv, jer nije bilo transfuziologije kod nas – kazao je za ZOS radio Sead Hrnjić.
Brat krenuo njegovim stopama
Sead avliju dijeli s bratom, koji se ugledao na njega i krv darovao 73 puta.
– Moj brat dao je krv 73 puta. Krenuo je poslije mene, al’ sad je došlo vrijeme da je više ne može darovati. Išao je zamnom kojiko je mogao i smatram da je i ovo jako lijepa cifra. Više bih volio da ima 50 osoba koje su dale krv dva puta, nego ja stotinu, kako bi se darivanje krvi nastavilo.
Darivatelji krvi su limitirana skupina ljudi, jer postoje kriteriji prema kojima neko može dati krv. Sead je, nažalost, iz zdravstvenih razloga, ali i godina, morao prestati s darivanjem ove dragocjene tečnosti.
– Zadnji put kada sam dao krv bilo je davno. Mislim da sam zadnji put darovao krv 2005. ili 2006. godine, jer poslije sam se posvetio supruzi koja je bila bolesna i borio se, a potom sam ja imao operacije. Godine 2011., sam operisao srce. Poslije toga više nema darivanja krvi. Iako kasnije nisam mogao dati krv i sada me želja mine, pa taman kada bi izvadili samo krv i bacili je, ali eto.
Transfuzija ljubavi
Mnogi darivaoci krvi, ali i uposlenici na transfuziologiji, će se složiti da prilikom darivanje krvi događa se stvarna transfuzija ljubavi. Tada nije bitno kome se daje tečnost koja život znači, jedino je važno da se spasi ljudski život.
– Nikada se nisam se vodio time, ni kada sam počeo davati krv ni kasnije, bilo mi je svejedno. Najviše sam volio kada odem da dam krv i kada ne znam kome sam je dao. Kako taj čovjek kasnije ne bi osjećao neku obavezu prema meni. Desilo mi se, da je prije nekih pet ili šest godina, došao čovjek i kazao: „Hvala ti, ti si meni spasio život“. A ja njega uopće i ne poznajem. Dogodilo mi se jednom da sam morao gotovo da bježim od jednog čovjeka. On je bio iz Šija, a radio je u osiguranju. Za njegovu ženu mu je trebalo često krv i ja sam išao kada god sam mogao. Sakupljao sam i ljude koji bi darovali krv. Al’ on je osjećao obavezu i želio je da plati ručak, a poznajem ga, znam da nema toliko sredstava, tako da sam ga morao izbjegavati.
Na samom kraju Sead nam je na poklon darovao kruške iz svoje avlije, koje je on zasadio i kalemio, te uputio poruku mladima zašto da daruju krv.
– Kao prvo ne boli, ne šteti, najgore mi je bilo kada me moraju bocnuti u prst. U roku od 16 sati namiri se darovana krv i trebao bi svako, ako ništa bar jednom, čisto da proba, da daruje krv. Moj zet, također, daje krv, a ovaj drugi bi davao i često da krv, ali je ne mogu koristiti, jer mu je krv gusta i brzo se zgruša. Ali ta omladina samo da zna da je pomogao nekom treba biti dovoljno.
“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.
