Doći u Tešanj a ne vidjeti Sahat kulu ispod Gradine gotovo je nemoguće. Izgrađena je u 17. stoljeću, njena visina je 18,5 metara, okrenuta ka centru čaršije, te je godinama unazad uspjela odoljeti sistemima, ratovima i u Tešnju svjedočiti o vremenu.
Od 21 sagrađene sahat kule u BiH, samo četiri idalje rade i obavljaju svoju funkciju. Takva je i ova, koja svoje građane i prolaznike sa stare kaldrme obavještava o tačnom vremenu.
Do 1890. godine sat na njoj je pokazivao a la turca vrijeme, no, tada, iz Beča dolazi poklon od Tešnjaka Fehim-bega Smailbegovića. Novi sat koji pokazuje srednjoevropsko vrijeme. Održavanje sata pripalo je sahadžijskoj porodici Hojkurić, koja ga je 129 godina i održavala. Prvi je sat održavao sahadžija Muhamed Hojkurić, potom njegov sin Abdulah, a onda je taj posao naslijedio njegov unuk Adem, koji je čak 75 godina brinuo o Sahat kuli.
Kako Adem nije imao muških nasljednika, a poznato je da se zanati tradicionalno prenose sa oca na sina, on je za čuvara vremena izabrao Adnana Alića, supruga svoje unuke Adite. Tešnjacima je Adnan dobro poznat. Profesor je tjelesnog i zdravstvenog odgoja u Srednjoj mješovitoj školi, Predsjednik Sportskog saveza općine Tešanj i član Predsjedništva Crvenog križa. Dobitnik je brojnih priznanja poput „Priznanja za humana djela“ iz Udruženja dobrovoljnih darivaoca krvi Kantona Sarajevo i priznanja „Volonter godine“ Federalnog Crvenog križa.
– Rođen sam 1991. godine u Doboju. Osnovnu školu završio u Tešnju, a srednju zbog bavljenja košarkom u Sarajevu. Fakultet sporta i tjelesnog odgoja završio u Sarajevu, 2014., diplomirao i vratio se u Tešanj. Oženjan sam i otac dvije djevojčice. Društveno sam aktivan, u Crvenom križu i sportskom savezu – kazao je na početku razgovora za ZOS radio Adnan Alić.
Nakon što je diplomirao, odlučio se vratiti u Tešanj, a tada je uz nagovor supruge Adite prvi put otišao da navije sat na Kuli. Godine 2020., suprugin djed Adem i zvanično mu je prepustio održavanje Sahat kule, pa je Adnan tako već dvije godine, pored posla i svih drugih aktivnosti postao i zvanično čuvar vremena.
– Iskreno nisam imao dileme poslije fakulteta i znao sam da ću se vratiti u Tešanj. Nekako Tešanj mi je u srcu, volim ovaj grad i vuklo me da se vratim ovdje. Hvala Bogu i tadašnja djevojka, sadašnja supruga, je isto razmišljala i danas smo tu. Održavanje sata na Sahat kuli to je sasvim slučajno bilo. Jedan dan djevojka mi je predložila, pošto njen djed je održavao Sahat kulu godinama, nije mogao zbog zdravlja da ode, da odem ja i pokušam da navijam sat. U početku me bilo malo strah, pošto nisam znao ništa o tome, ali na neki nagovor sam pristao i danas radim taj posao.
Kako je zajedno s djedom Ademom na održavaju sata radio skoro šest godina, Adnan nam je ispričao kako je bilo raditi s njim.
– Jako lijepo. Djed Adem je čovjek u penziji, imao je strpljenja da objasni sve. Pomagao mi je gdje god je bio neki problem, dolazio je i pomagao mi. Iskreno jako dobro me naučio – kazao je Alić, te kroz smijeh dodaje:
– U jednom slučaju kada sam navijao sat na Sahat kuli, jednostavno sam mahaljku malo više pomaknuo naprijed, zupčanici su počeli malo brže da rade, a ja sam to brzo vratio. U brzini sam nekoliko zupčanika savio, pa je taj dan, dok je on to popravljao galamio na mene (smijeh). Govorio mi da sam zijandžija, dugendžija, svašta, pa smo se smijali poslije, al’ nije bilo ništa grubo, više je bilo smiješno.
Adnana smo upitali kako je stekao povjerenje djeda Adema, budući da je to odgovoran posao koji je radila njegova porodica 129 godina.
– Ne znam iskreno. Dugo sam se zabavljao s njegovom unukom, nekoliko puta smo se sretali i družili. Vjerovatno me pratio i gledao šta radim i kako radim. Bio sam i tu u Tešnju i bilo mi je „na ruku“ da mogu doć’ na Sahat kulu. Meni je bilo najbliže i s vremenom sam stekao još veće povjerenje.
Adnan Alić ima dvije kćerke, jednu od tri i po, i jednu od pola godine, a sa starijom je već bio na Kuli.
– Moje kćerke će naravno imati priliku da idu samnom na Sahat kulu. Starija kćerka je već bila nekoliko puta i nadam se da će to zavoliti onoliko koliko sam i ja, i pomagat mi, a onda ostalo vidjet ćemo šta život nosi – govori za ZOS radio i dodaje da nema strah kome će prepustiti ovaj posao:
– Iskreno nemam i nisam razmišljao o tome. Smatram da sam još mlad i vjerovatno u godinama pred penziju ću početi razmišljati o tome.
“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.
