„Rast cijena koji se dešava posljednjih mjeseci je samo privremen i ubrzo će doći do smirivanja na tržištu“ rečenica je koju smo mogli čuti prije godinu dana. Prvi signali da dolazi do rasta cijena proizvoda širom svijeta, nisu predstavljali značajniju prijetnju za donosioce odluka, koji su smatrali da je inflacija čak i poželjna, te da predstavlja dio faze oporavka ekonomija nakon pandemije COVID-a 19.
Zagovaranja da se u to vrijeme krene sa standardnom mjerom podizanja kamatnih stopa nisu naišli na odobravanje, jer bi to gotovo izvjesno značilo novu recesiju, što bi bilo vrlo pogubno u trenutku kada je oporavak mnogih ekonomija bio nedovoljan.
Kako je došlo do inflacije u SAD-u
Iako su stope inflacije u ovih godinu dana prešle nivo od deset posto u mnogim zemljama, uzroci nastanka nisu svugdje isti.
Inflacija u SAD-u je nastala većim dijelom kao posljedica vrlo uskog tržišta rada. U praksi to znači, da je zbog ogromnog paketa pomoći, te visine kamatne stope koja je bila blizu nule, došlo do otvaranja velikog broja radnih mjesta, ali jednostavno potražnja za radnicima je bila veća u odnosu na broj aktivnih radnika koji traže posao. U jednom trenutku, broj radnih mjesta koja se otvaraju u odnosu na broj radnika koji se nudi na tržištu je bio duplo veći. Usko tržište rada je u konačnici dovelo do većeg pritiska na rast plata što je opet lančano dovelo do rasta cijena drugih proizvoda i usluga.
Prelijevanje infacije iz EU u BiH
Za razliku od SAD-a, gdje je primarni uzrok inflacije usko tržište rada, kao posljedica pandemije COVID-a 19, u Evropskoj uniji uzroci inflacije su visoke cijene energenata i hrane, što se generalno vidi iz zvaničnih statističkih podataka. Snažna veza Bosne i Hercegovine i Evropske unije u ekonomskom smislu, dovela je i do prelijevanja vanjskih, negativnih efekata i na našu državu, što je uz izostanak mjera donosioca odluka za ublažavanje negativnih inflacijskih efekata, dovelo do rekordnog nivoa inflacije u Bosni i Hercegovini, koja u oktobru iznosi 17,4 posto u odnosu na isto mjesec prošle godine.
Obzirom da je propušteno do sada dosta prilika za pravovremenu pomoć građanima i privredi, te da je jednim dijelom do rasta cijena u našoj državi došlo i zbog opravdanog rasta plata, došli smo u situaciju, da ćemo se vrlo teško izvući iz spiralnog usklađivanja plata i cijena, sve dok se ne donesu mjere koje će usporiti rast ukupnih troškova rada za preduzeća. Pojam ukupni troškovi rada nije slučajno naveden, jer on dijelom uključuje i plate radnika. Međutim, pored neto plata radnika, uključeni su i doprinosi i porezi koji se plaćaju prema državi i tu postoji prostor u vremenu inflacije da se smanji pritisak na preduzeća i rast ukupnih troškova rada.
Trošak rada nema isto značenje i pogled iz ugla radnika i iz ugla poslodavca. Radnik gleda na platu kao neto iznos koji dobije na svoj bankovni račun, dok poslodavac gleda na platu kao ukupni izdataka koji treba platiti za radnika, tj. bruto platu sa uključenim izdacima za poreze i doprinose. Kada radnik traži veću platu i ako mu recimo poslodavac odobri povećanje neto plate od 100 KM, ukupni trošak rada za poslodavca nije više tih 100 KM već 170 KM, jer na tu razliku je potrebno platiti poreze i doprinose prema državi.
Za ovu mjeru nije kasno
Zbog ove činjenice, svako povećanje neto plata radnika, zbog još većih povećanja ukupnih troškova rada, dovodi do još bržeg rasta cijena različitih proizvoda i usluga. Ovo potvrđuju i statistički podaci vezano za rast neto i bruto plata u posljednjih godinu dana u Bosni i Hercegovini. U septembru 2021. godine prosječna neto plata je iznosila 1.006 KM, a bruto 1.550 KM. Godinu dana kasnije, u septembru 2022. godine, neto plata je iznosila 1.154 KM, a bruto plata 1.773 KM. Razlika između bruto i neto plate u septembru prošle godine je iznosila 544 KM, dok je u septembru 2022. godine iznosila 619 KM, što je 75 KM više ove godine. Upravo je ova razlika između bruto i neto plate u godini dana posljedica dodatnog rasta doprinosa i poreza.
Da je recimo donesena mjera da mogu rasti samo neto plate, ali ne i bruto, to bi značilo zadržavanje istog ukupnog troška radnika, ali preraspodjelu onoga što se prikupi kroz doprinose i time dio toga vrati radnicima u neto plati. Na ovom primjer, neto plata bi porasla sa 1.006 KM na 1.154 KM, što je 148 KM povećanje, ali bi bruto ostao 1.550 KM, dakle ukupni trošak po radniku bi ostao isti.
Za ovu mjeru nije kasno, jer kroz omogućavanje poslodavcima da može rasti neto plata, ali ne i troškovi prema državi, zaustavlja se spiralni rast cijena. Poslodavci će dati radnicima veće plate, time će i realne plate biti vraćene na prethodni nivo, ali se zaustavlja rast dodatnih troškova za preduzeća koji se onda prenosi na rast cijena. Inflacija se ne može brzo pobijediti, ali se može postepenim mjerama usporavati i na kraju ukrotiti.
