Prof. dr. Almin Dautbegović govori o
reformama pravosuđa u onim granicama za koje vjeruje da su politički moguće i
da donose rezultat
KAKO BISTE KOMENTIRALI STANJE U PRAVOSUĐU BIH?
– Jednim zajedničkim imeniteljem, koji se tiče procesnih
zakona. Naš procesni zakon po kojem sudimo zovu hibridni postupak. U svijetu se
svi modeli sudskih postupaka mogu podvesti pod dva zajednička imenitelja. Jedan
je američki, u kom imamo s jedne strane tužioca, a s druge optuženog i
branioca, kao dva partnera u ringu koja međusobno iznose svoju priču i istu
dokazuju, a sudija ili sud je tu samo da prati procesna pravila, bez prava
uplitanja da pomaže ili da je zainteresovan da se utvrde činjenice kako se
kritični događaj desio. I to mu daje slobodu i pravo da mu je sasvim svejedno
kako će završiti krivični postupak. Kako god on završio, niko nikada ne proziva
sudiju zbog presude.
(NE)USAGLAŠENA SUDSKA PRAKSA
RS ima ono što je uvijek imalo pravosuđe, to je vanredni
pravni lijek – zahtjev za zaštitu zakonitosti. Kad imate taj pravni lijek, onda
možete predmet dovesti pred vrhovni sud
Jednostavno, ne može ni biti kriv zato što tužilac nije
dokazao krivičnu optužbu. U drugom modelu imamo inkvizitorski postupak, što
znači da je sud zainteresovan kako će se predmet rasvijetliti, gdje sudija ima
pravo i obavezu da, kad vidi da tužilac nije podnio puno dokaza, uključi
vještake i svjedoke i čak više sudove koji kažu da sud nije u dovoljnoj mjeri
utvrdio činjenicu. Kod nas su ljudi gladni i žedni da se nešto promijeni i iz
nekih razloga misle da je pravosuđe ključ svega i da ono treba da riješi sve.
VI MISLITE DA PRAVOSUĐE NIJE KLJUČNO I DA NIJE MEHANIZAM
KOJI ĆE DOPRINIJETI BOLJEM STANJU DRUŠTVA?
– Mislim da to nije moguće. Dakle, pravosuđe ne može
stvoriti državu. Država stvara ambijent u kojem će pravosuđe funkcionisati i
ostvarivati funkciju koja se od njega očekuje. Dakle, pravosuđe nije samo sebi
cilj, nije otuđeno.
HOĆETE REĆI DA GA NE TREBAMO REFORMISATI, MIJENJATI?
– Pa, način na koji se sad najavljuju reforme, barem ono što
čujem, to su kozmetičke prepravke i one se tiču cijepanja Visokog sudskog i
tužilačkog vijeća na dva dijela, dakle, da tužioci i sudije budu odvojeni i da
jedni ne biraju druge. To je uredu, ta ambicija da kada se razdvoje sudije mogu
biti malo ubjedljivije od tužioca. Drugo nema ništa.
A ŠTA MISLITE DA TREBA?
– Trebaju nam temelji na kojima ćemo napraviti pravosuđe.
Naši narodi se moraju dogovoriti koje vrijednosti pravosudni sistem treba da
čuva. Mi imamo dva entiteta – RS smatra da pravosuđe treba da bude entitetsko i
nalazi uporište u Daytonu. Bili oni u pravu ili ne, mogu da opstruiraju, a to i
rade. Dakle, nikakva reforma pravosuđa u ovom trenutku nije moguća ako se ne
saglase oba entiteta.
KAKO IH USUGLASITI?
– Imamo jedno faktičko stanje. Jedni kažu ne, mi ne želimo
nikakve promjene tipa da jedan dio pravosuđa, nadležnosti i reforme prenesemo
na zajedničku državu. I ovog momenta, dakle, oni to mogu da opstruiraju, izuzev
ako se ja varam. Ali, šta će nama vrhovni sud BiH? Nama treba da imamo
usaglašenu sudsku praksu na teritoriji cijele države.
ZAŠTO NAM NE TREBA VRHOVNI SUD?
– Dakle, mi nemamo usaglašenu sudsku praksu na nivou jednog
kantona, a kamoli na nivou Federacije. Mi kažemo – nemamo vrhovni sud i zato je
kriv RS. Ko je nama kriv što nemamo usaglašenu sudsku praksu u Federaciji? RS
se ne petlja ni u što u Federaciji, pa čak ni u pravosuđe. Dakle, priča o
vrhovnom sudu u ovom momentu je izgovor za nešto što ne štima. Šta se može
uraditi sad u pravosuđu? Ako se neće ići na kozmetičke prepravke, onda se može
urediti pravosuđe Federacije. Imamo deset pravosudnih cjelina, Švicarska ima 3,
Nijemci imaju 16. Tih 10 pravosudnih cjelina u okviru kantona je nešto što nikada
neće funkcionisati. To je potpuno promašeno, jer je smješteno u kantone i
općinske sudove, a općinski sudovi sude za krivična djela nadležnosti do deset
godina. Tu je većina krivičnih djela, a to radi sudija pojedinac. Dakle,
nemoguća je misija da imamo brojne općinske sudove i sudije koji će
razrješavati brojne predmete, one koje život donosi i da to bude na očekivanom
nivou poštenja, stručnosti, poštivanja ljudskih prava i svega. I vrijeme je
pokazalo da to ne ide. O žalbama se odlučuje u Kantonu. Kantoni baš i nemaju
interes da se čuje da ne funkcioniše općinski sud.
GRANICE DO 5 GODINA
Tih 10 pravosudnih cjelina u okviru kantona je nešto što nikada neće funkcionisati. To je potpuno promašeno, jer je smješteno u kantone i općinske sudove
Obično žalbe ne budu prihvaćene, a nema mogućnosti da
predmeti dođu pred Vrhovni sud Federacije. U Federaciji to nije moguće. U RS-u
jeste. RS ima ono što se uvijek imalo pravosuđe, to je vanredni pravni lijek –
zahtjev za zaštitu zakonitosti. Kad imate taj pravni lijek, onda možete predmet
dovesti pred vrhovni sud i reći – o presudi koja je okončana pravomoćno treba
da zauzme stav vrhovni sud. A Federacija BiH nema zahtjev za zaštitu
zakonitosti, nema ga ni Sud BiH. Zašto nema? Mi smo to svojevremeno predlagali,
tadašnja predsjednica Suda je rekla dobro, ali nije bilo ni sudija ni
prostorija u Sudu. Taj odgovor nije neistinit, ali on nije smio biti takav. Od
tada se zaposlilo mnogo sudija.
I VI MISLITE DA JE RJEŠENJE U SUD BIH UVESTI VANREDNI PRAVNI
LIJEK, ZAHTJEV ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI?
– Ne samo u Sud BiH nego i u Federaciju. A na svim nivoima
redovnih sudova, u općinskim sudovima vratiti nadležnost sudije pojedinca u
granice do pet godina, kako je uvijek i bilo. Tako vraćamo i veliki broj
krivičnih djela na suđenje kantonalnom sudu. I onda imamo sud u prvom stepenu,
postupak po žalbama i uređeni sistem. To je ono što je realno.
