Ozrenka Barbarić navodi kako su suprug i ona još prije nego što su sklopili brak saznali da ona vjerovatno neće moći zatrudnjeti i dobiti svoje biološko dijete
Zakonom o hraniteljstvu FBiH dogodile su se značajne promjene, a jedna od sredina u kojoj se bilježe pozitivni pomaci je i Hercegovačko-neretvanski kanton.
Jedan od pozitivnih primjera je i porodica Barbarić iz Mostara koja je prošla čitav proces i usvojila dvoje djece.
Počinjući svoju priču, Ozrenka Barbarić navodi kako su suprug i ona još prije nego što su sklopili brak saznali da ona vjerovatno neće moći zatrudnjeti i dobiti svoje biološko dijete.
– Ta želja da imamo dijete je postojala bez obzira na tu činjenicu. Puno smo razgovarali i nismo željeli da se podvrgnemo bilo kojoj metodi te smo počeli razmišljati o posvojenju kao načinu da postanemo roditelji – kazala je Ozrenka.
U svemu tome, dodaje, važno je imati podršku supružnica jer to moraju željeti oba partnera.
Prvo su se informirali u Centru za socijalni rad Mostar te preko nekih drugih parova koji su prošli proces usvojenja.
Sve počinje tako što napišete jedno afirmativno pismo, pošaljete svim centrima i onda zovete, zovete, zovete dok se nešto ne počne dešavati. Nama čak nije bilo bitno da li je muško ili žensko, koje je biološko porijeklo, nacionalnost, dob djeteta, pa čak i ako ima neke medicinske, urođene probleme. Sve smo napisali da nam to nije važno. Nekako sam u srcu vjerovala da će nas naše dijete naći i tako se i dogodilo, priča Ozrenka.
Pozvali su ih, kaže, vrlo kratko nakon što su poslali molbe, nekih četiri do pet mjeseci.
– Rekli su da imaju jednu djevojčicu koja je rođena prije vremena. Tad joj je bilo devet dana, bila je u inkubatoru jer je rođena sa manje od kilogram i po, borili su joj se za život. Ona je dijete koje bi išlo prvo na hraniteljstvo, a ukoliko se steknu uslovi, nakon toga onda i na usvojenje. I tako je krenula naša priča, od borbi, svakodnevnih zvanja i Centra za socijalni rad odakle je bilo dijete i bolnice. Kada je imala dva mjeseca bila je spremna da izađe iz inkubatora i mi smo došli po nju, kazala je Ozrenka.
Ipak, kako dodaje, nije sve bilo tako savršeno.
– Prvo su nam rekli da imaju sumnju da djevojčica ima Down sindrom, ali mi smo rekli uredu, ako je to tako i ‘Daunići’ trebaju mamu i tatu i ponijeli smo je kući sa sobom. Ispostavilo se da je djevojčica samo prijevremeno rođena s blagim problemima u motorici, na početku u govoru i slično. Sve je to nekako išlo s ljubavlju i ljubav je sve iscijelila. Rita sad ima jedanaest godina, odlična je učenica, ide u drugi razred muzičke škole, svira klavir, vrlo radosno dijete i pomalo stidljivo, umjetnička duša, kazala je.
Kad dobiješ jedno dijete, kaže Ozrenka, onda želiš još, barem je tako bilo kod njih, iako su smatrali da će to vjerovatno ići teže.
– Nikada ta želja da imamo još djece nije prestala, ali znali smo da će biti vjerovatno malo teže dobiti drugo dijete jer uvijek vam to ide: „A vi ste već usvojili, a ima 250 parova koji nisu, oni čekaju“. Moraš biti i realan i reći, pa jeste tako, toliki ljudi nemaju a žele dijete, ne možeš stati ispred njih. Onda smo opet razgovarali, jer se tada usvojio Zakon o hraniteljstvu u FBiH, da li bismo ušli u proces hraniteljstva jer ako uđete u taj proces morate završiti obuku da postanete certificirani hranitelj. Ta obuka se organizirala u Centru za socijalni rad Mostar i prijavili smo se, navodi ona.
Bilo je to, kaže, pred koronu, kraj trećeg mjeseca 2020. godine. Prošli su tu obuku i postali certificirani hranitelji.
– Kada ste hranitelj vi morate sarađivati s Centrom za socijalni rad na planu pokušaja vraćanja, integriranja djeteta u biološku obitelj. I mi smo bili svjesni toga da bi možda to dijete koje bismo dobili kroz hraniteljstvo bilo samo neko određeno vrijeme kod nas, ali nama to nije bio problem, istakla je.
Dodaje je kako je drugo dijete, mali dječak, došao u njihovu porodicu u jeku koronavirusa.
Bio je jek korone, lockdown. Dobili smo pismo da postoji jedan dječak od godinu i par mjeseci koji bi bio pogodan za smještaj u hraniteljsku porodicu. On je tad bio smješten u SOS Dječjem selu. Oko osamdeset parova je kontaktirao u tom momentu i jedini mi smo rekli da bismo vidjeli dijete i primili ga bez da smo ga prije vidjeli. Bilo je to ili da ili ne i rekli smo “da”.
Eto tako nam je u sedmom mjesecu 2020. došao taj naš mali dječačić. Tad mu je bilo godinu i pet mjeseci i imao je kao srčanu manu, astmatični bronhitis. Opet adekvatna njega, ljekarsko praćenje i evo to je sada zdrav dječak, naglašava Ozrenka.
Dječak je kod njih bio skoro dvije godine na hraniteljstvu, sve dok se nisu stekli uslovi za njegovo usvajanje, prenosi fokus.
