Heroj nacije, srebrena gazela zlatnog sjaja, naš Amel
Tuka sletio je danas u Sarajevo, odakle je stigao iz Dohe, gdje je osvojio drugo mjesto u utrci na 800 metara na
Svjetskom prvenstvu.
Ubrzo nakon slijetanja, održana je i njegova prva press
konferencija, na kojoj je, na početku, pozdravljem gromoglasnim aplauzom svih
prisutnih. Inače, prisustvovale su joj više od 60 akreditiranih redakcija.
Prvi je govorio Suad Kaknjo, čelnik Atletskog
saveza Bosne i Hercegovine, koji je, u kratkom obraćanju, govorio o
uspjesima “najkarizmatičnijeg sportaša u BiH”. I on je ponovio
– Amelovo srebro sija kao zlato, on je uzor mladima, inžinjer
mašinstva, intelektualac, sportista: “Neka mi Mirza (Delibašić, op.pr.)
oprosti, ali, vjerovatno, svih vremena… Jeste, sada je srebrena, ali, ako Bog
da, bit će i zlatna.”
Ipak, podsjetio je Kaknjo, pozdravljajući prijatelje i
sponzore, veliko hvala treba uputiti njegovim roditeljima, Senadu i
Nermini, te Amelovoj družbenici – i formalno, od sljedeće subote, Amini.
Zatim se obratio čovjek koji je učinio nevjerovatno puno za
našeg Tuku, njegov trener Gianni Ghidini.
“On sve više napreduje i raste”, rekao je ponosni
Italijan, pa nastavio: “A, da je imao iskustvo 2015, kao ono koje ima
danas, sigurno bi u Pekingu uzeo zlato. Jeste, u godinama poslije, imao je
nekoliko nezgoda koje su, dijelom, usporile njegov napredak, ali sve to
vrijeme, Amel je naporno trenirao.”
Dodao je kako su mu emocije bile jake, nevjerovatne nakon
što je Tuka osvojio srebro, “pogotovo jer noć prije Amel nije bio
dobro, pa smo svi bili zabrinuti, ali je zaista, zaista bio odličan u
utrci”.
“Razmišljali smo da sebi postavimo visoke ciljeve, da
uzmemo jednu važnu medalju. Moja prethodna iskustva ukazuju na to da ukoliko
jedan sportista ne sanja, ne očekuje veliki rezultat, on i ne može da ga
postigne i zato, trebamo ići na zlato! Kada imate takav cilj, onda
sportista daje sve od sebe, kako na treninzima, tako i na utrci. Zadovoljan sam
ja ako on bude osmi ili šesti, ili srebreni, jer znam da je dao sve od sebe,
ali, što se tiče budućnosti, prvo ide odmor. Njega čeka sklapanje braka –
jeste, on je sportista, ali mora imati vremena za sebe, za svoju obitelj. Nakon
toga, krećemo s pripremama za Olimpijadu u Tokiju, a svake godine želimo biti
bolji, pa i u treninzima. Moramo voditi računa i o protivnicima, koji daju sve
najbolje od sebe, baš kao i mi”, ispričao je Ghidini.
Nakon Ghidinijevog govora, trener se ustao i srebrenu
medalju stavio našem Tuki oko vrata, što je propraćeno aplauzima i
navijanjem prisutnih.
A, onda je počeo govoriti i izuzetno emotivni Amel Tuka,
kojem je trebalo nekoliko trenutaka da svlada emocije i obrati se “svojoj
Bosni i Hercegovini”.
“Bilo je sve uredu, dok nisam sletio…ali, emocije
su me svladale kad sam sletio na tlo svoje Bosne i Hercegovine”, bile su
njegove prve riječi.
Dodao je da zna da mu je mjesto na vrhu: “I evo me, tu
sam. Gdje mi je mjesto. Znam da sam napravio veliku stvar, punu veću nego u
Pekingu. Ipak, sijam jednu stepenicu više.”
Podsjetio je i kako je te godine bio najbrži čovjek na
svijetu, pa je znao da će uzeti medalju, a imao je i “veliki
pritisak”. Ove godine, ipak, nije imao takvog pritiska, priznaje, jer
brojni nisu smatrali da će uzeti medalju.
“Bio sam puno sigurniji u Pekingu, kad sam bio najbrži
na svijetu. U trke sam ušao jako ozbiljno i svakog protivnika sam shvataio kao
najveću konkurenciju. Nikog nisam podcijenio. Poslije prve trke, osjećao sam se
jako loše, sad vam to mogu reći. Zagrijao sam se na velikoj vrućini, dobio
temperaturu, groznicu… jutro prije polufinala osjećao sam se jako loše i
mislio sam da neću ni trčati. I ovdje želim da se zahvalim svom treneru i
Italijanskoj federaciji, koja je imala sjajne doktore, i koji su me izliječili
isti dan. I tako, trčao sam dobro i dobio neophodno samopouzdanje.
Finale? Znao sam da će biti jako brza trka, ali i da sam
spreman. I ponosan sam na ovo što sam ostvario, ovo je najveći uspjeh bh.
atletike… jedva sam čekao da se vratim da to podijelim s vama, sa svojom
porodicom prvo, s prijateljima, ali i s vama, s mojim sugrađanima”,
prisjetio se Tuka.
Pričao je i sa sumnjama s kojim se nosio proteklih godina,
pogotovo nakon ispadanja u Londonu: “Sve se to u meni skupljalo i sâm sam
sebe pitao, mogu li ja to. Ali, eto, desile su se neke stvari, Upoznao
sam neke ljude, evo, dvije predivne dame. Tu je profesorica Jasna
(Bajraktarević, op.pr.) i zamolio bih je da dođe ovdje. I doktorica Dragana
(Olujić, op.pr), koja je došla posebno iz Splita, koja je moja
nutricionistkinja i neka i onda dođe.”
To je struka, nastavio je naš heroj, “imao sam čast da
su me spojili sa ovim ljudima”. O treneru je rekao da mu je to “drugi
otac”: “Nemam riječi kako bio opisao ljubav i podršku koju mi pruža.”
Zahvalio se, još jednom, Bogu, porodici, stručnjacima oko
njega, prijateljima, sponzorima…
Odgovarajući na pitanja novinara, kazao je da ne može
misliti o Olimpijadi, o Tokiju, o utrkama koje ga čekaju: “Želim samo
misliti na stazu. To je to.”
Želi nastaviti s treninzima, kao i dosad, “ima tu još
malo prostora za napredak”, bio je iskren Tuka: “Trud i rad, to jesu
moje osobine, a takvog me i moje ime opisuje (Amel na arapskom znači posao,
rad, trud, op.pr.)… ono što želim reći, jeste, bit ću predan svom radu. Ne
pitam, ne zapitkujem, radim ono što mi se kaže i s ovim ljudima nastavljam i
sljedeću sezonu.”
Kako je najavljeno, Tuka je planirao da nakon obraćanja
navijačima ode na džumu, a kasnije će se družiti i sa građanima Kaknja.
Centralna svečanost je večeras u Zenici.
Podsjetimo, naš najbolji atletičar je postao viceprvak
svijeta osvojivši drugo mjesto u finalnoj utrci na 800 metara. Tuka je
s vremenom od 1.43.47 postigao i najbolji lični rezultat
sezone. Amerikanac Donavan Brazier je sa 1:42.34 stigao do
zlatne medalje, a treće mjesto zauzeo je Kenijac Ferguson Rotich sa
1:44.25.
