Piše: Haris Sejdić
Postoji li tajna i ako postoji u čemu je zapravo “tajna” tešanjske preduzetnosti, i je li tu “tajnu” jednostavno objasniti u jednoj rečenici ili tekstu i novinskom članku ili treba daleko više vremena i teksta da se objasni taj, hajde da ga nazovemo, “fenomen”. Zapravo, ponovo je pitanje, da li je to uopšte tajna? Mišljenja sam da nema nikakve tajne, ali unaprijed pretpostavljam da će svi ili skoro svi van Tešnja misliti da je ipak u pitanju nekakva “tajna”.
Je li preduzetnost u Tešnju zasluga jedne grupe ljudi, jednog vremena ili je to malo duži vremenski proces?
Po meni postoje neka veoma interesantna pitanja iz historije/povijesti, na koja treba dati odgovore.
- Šta je to što je jednog Tešnjaka, Adem-agu Mešića, nekada davno, prije više od stotinu godina, “natjeralo” da ode u Stambol tražiti od Šejhul-Islama fetvu da se može baviti bankarstvom, zbog kamate, pa smo tako imali prvu banku u BiH upravo u Tešnju?
- Zašto Tešnjaci nisu pružili nikakav otpor ulasku Austro-Ugarske u Bosnu 1878. godine, a kako se dogodilo da jedino Tešanjska tvrđava nije pala u pljačkaškom pohodu Eugena Savojskog nekih nepunih 200 godina ranije. Odnosno, zašto je tada pružen otpor osvajaču?
Da li ovo gore navedeno ima veze sa preduzetnošću?
Pitanje koje se često postavljalo je šta je motiv ljudima u Tešnju da vide malo dalje i malo više, da rade malo više i duže i da često tako tim načinom idu ispred svoga vremena, ili bolje rečeno drže korak sa Europom?
Stanovnici općine Tešanj i poznavaoci prilika u Tešnju znaju da uspjeh tešanjske privrede leži u preduzetničkoj inicijativi i inovativnosti koja nije čekala ništa od “države” ili općine, nebitno da li pod pojmom države podrazumijevamo lokalnu vlast ili veće nivoe vlasti, nego je radila i gradila, isto kao što su sedamdesetih godina prošlog vijeka mladi Tešnjaci išli trbuhom za kruhom u Njemačku i Švicarsku, poslije i u Italiju, ali i druge republike bivše nam država, naročito u Hrvatsku i to u Zagreb ili u Split odnosno jadransko primorje, tako Tešnjaci ni u ratnom ni poratnom periodu nisu čekali da država nešto poduzme, nego su zavrnuli rukave i prionili na posao.
A tamo gdje je stvarna nadležnost vlasti u javnim preduzećima i ustanovama tamo se i vidi pravo lice i naličje uspjeha ili “uspjeha”, odnosno bh prosjeka, jer ništa puno nije ni bolje ni gore u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Sve se svodi na golu borbu za pozicije direktora javnih preduzeća i ustanova i dobro plaćeno članstvo u upravnom/nadzornom odboru u kojem su imenovani stranački poslušnici koji u pravilu, uz rijetke izuzetke koji zaista postoje, nemaju puno veze ni sa preduzećem, ni sa privredom, ni sa ekonomijom, ali imaju zato veze sa strankom i lokalnim vlastodršcem. Tako je npr. dugo vremena glavna tema bila, u čaršijskim krugovima, hoće li direktor jedne od javnih ustanova dobiti i treći mandat ili neće, i ako neće zašto neće, odnosno zašto mu to ne da lokalni vlastodržac, jesu li u dobrim odnosima ili nisu i zašto nisu jer su do sada bili itd.itd.itd. Sasvim sporedni i nevažni su bili rezultati i doprinosi tog direktora na tom mjestu u proteklim mandatima. Slično je bilo i sa drugim javnim ustanovama i preduzećima. I kakve to veze ima sa preduzetnošću? Naravno nikakve jer gore navedeni primjeri ne spadaju ni u kakvu preduznost, niti izvrsnost, nego u jednu prosječnu bh. zbilju kakva je i u drugim bh. općinama i gradovima.
Zašto se ovo navodi? Da pokaže stvarnu i realnu sliku a ne iskrivljenu i lažnu sliku prilika tešanjske preduzetnosti i izvrsnosti.
Zaposlena osoba u Tešnju, nevažno da li bio rukovodilac ili pogonski radnik, nakon završenog radnog vremena nije išla na Usoru ili Bosnu da peca ribu, nego je kod kuće opet nešto radila, da li obrađivala njivu ili imala neki svoj dodatni posao, uglavnom nešto je radila. Prosječni tešanjski radnik nije mogao tek tako lahko dobiti stan od države, jer stanova skoro da nije ni bilo. Nakon radnog vremena uvijek je nešto radio, čak su i srednjoškolci za vrijeme raspusta išli da rade na “bauštel”. Dakle, nije bilo teško ili bolje rečeno nije bilo mrsko prosječnom Tešnjaku da dodatno radi, da se upušta u nešto i da rizikuje. O tome mnogo je pisao i dobro to opisao naš poznati društveno-politički radnik rahmetli Alija Galijašević u svojih nekoliko objavljenih knjiga.
Tešanjski preduzetnici i privrednici nisu čekali, oni su išli naprijed, išli prvi, oni su rizikovali, često su bili sami i bez ikakve podrške, i tek kada su uspjeli počeli su ih tapšati po ramenu i hvaliti ih i hvaliti se njima i njihovim uspjesima.
Tešanjski preduzetnici i privrednici će i dalje, akoBogda, ići naprijed, i pri tome neće tražiti skoro ništa, osim što će reći: “nemojte nam samo smetat’ “.
