Vrijeme ne liječi ni bol ni rane 12 godina nakon ubistva moga brata, kaže na početku razgovora za „Dnevni avaz“ Gordana Đinđić-Filipović, sestra Zorana Đinđića, premijera Srbije na kojeg je na današnji dan 2003. godine izvršen atentat. Đinđića, srbijanskog reformatora, brutalno su likvidirali pripadnici “zemunskog klana”. Izvršitelji su pronađeni, ali nalogodavci nisu.
Jedina želja
Gordana će danas položiti cvijeće na njegov grob u Beogradu. Đinđićeva sestra iz Valjeva, gdje godinama živi, put glavnog srbijanskog grada odlazi s jednom željom. – To je da se otkriju nalogodavci i inspiratori Zoranovog ubistva. Mi, Zoranova porodica, godinama čekamo da se rasvijetli ta politička pozadina atentata na njega, što bi dovelo i do nalogodavaca njegovog ubistva. Nikada nije otkriveno ni koje su propuste učinile službe i pojedinci koji su ga obezbjeđivali, to niko ne spominje – bolnim glasom priča sestra ubijenog premijera. Svjesna je, kaže, da njena majka, vjerovatno, neće doživjeti da sazna istinu o atentatu na njenog sina, ali ožalošćena poručuje da će, dok je živa, podsjećati vlasti u Srbiji na obavezu da razriješe ovo političko ubistvo. – Teško mi se sjetiti svih likova koji su tvrdili otprilike to da je Zoran sam sebe ubio i da je u najmanju ruku kriv, odnosno da je zaslužio da ga ubiju – prisjeća se s gorčinom Đinđić-Filipović.
Školski drugovi
Sestra prvog demokratskog premijera Srbije, koji je životom platio pokušaj da Srbiju prije više od deceniju povede evropskim putem, prisjeća se da je porodica Zorana Đinđića oduvijek nosila teret njegov borbe za pravedniju i bolju zemlju. Prisjećajući se svega onoga što je veže i podsjeća na ubijenog brata, kaže da im je Bosna bila zajednička ljubav. – Zoran je jako volio Bosnu. On je rođen u Bosanskom Šamcu, a ja u Sarajevu. U školu smo išli u Travniku. Imao je kontakt sa školskim drugovima i dok je bio premijer. Jednom je nekoliko njegovih drugova iz Travnika došlo u Vladu Srbije da ga traži, a Zoran je imao sjednicu. Obezbjeđenje ih nije htjelo pustiti u zgradu, a oni su im dali školsku fotografiju da je pokažu Zoranu. Čim je vidio tu sliku, rekao je da ih dovedu i ispričao se s njima – priča Đinđić-Filipović. Uz bol zbog gubitka brata, Đinđićeva sestra već 11. godinu živi pod policijskom pratnjom, jer je 2004. bila žrtvom napada u porodičnoj kući.
Popovićeva prijava
– Današnje vlasti u Srbiji trebale bi biti svjesne toga da, ako žele uvesti zemlju u EU, mora u njoj zaživjeti pravna država, a u takvoj državi valjda će riješiti ubistvo moga brata. Tužioci moraju iz fioka izvaditi krivičnu prijavu koju je podnio pokojni Srđa Popović i početi raditi po njoj – naglašava Gordana Đinđić-Filipović.
Nadira i Sofija
Gordana Đinđić-Filipović kaže da je u Travniku bila 2009., na 40. godišnjicu mature. Otad je u stalnom kontaktu s prijateljicama Nadirom i Sofijom. – To samo pokazuje da ni meni ni Zoranu vjersko opredjeljenje i nacionalnost ljudi nikada nisu bili važni. Mi smo iz Bosne i važna nam je ljudskost kod svakog čovjeka – ističe Đinđić-Filipović.
