OGAVNO, cinično, licemjerno, ispod svakog nivoa zdravorazumnog sukusa u javnom diskursu, ovih dana smo u prilici pratiti, a od sinoć i kadetske prvake Evrope – šesnaestogodišnje dječaka koji VOLE košarku kao sport – kako svaka sorta i nesorta na društvenim mrežama, ali ništa manje i u službenim medijima, srcedrapajuće kukulemaće – kažimo pojednostavljeno preserava se na svaki mogući način, samim tim pokazujući kako i koliko ne vladaju osnovnim, materijalnim činjenicama.
Začuđuje činjenica kako su svi, ali doslovice svi iznenađeni rezultatima tih dječaka kao da su se oni samoorganizirali i prijavili na neki od likalnih turnira i na istom ostvarili rezultat.
Jadno, ogavno i ispod svakog medijskog nivoa je BALJENJE izvjesnog “slavnog BAHE” u TV prenosu, a da isti nije znao niti o jednom igraču osnovne podatke o igračkoj karijeri da ponudi javnosti.
Začuđuje nihilizam mediokriteta, koji svaku društvenu pojavu opserviraju s pozicije vlastitog hedonizma, a bez ikakva analitičkog pristupa ili upotrebe činjenica koje jesu na raspolaganju svima pa i njima samima.
Ako je nama vijest ili za IBRETA što se izvjesni “BAHO” rasplače nad uspjehom dječaka za koje do jučer nije pokazivao nikakva profesionalnog interesa, a da pri tome nije znao nabrojati niti ekipe u kojima ti dječaci igraju, onda smo mi dosta UPOGANJENO javno mnijenje.
Ali jeste znao politizirati, preseravati se i prebrojavati krvna zrnca i entitetsku – nacionalnu pripadnost igrača.
Doista je na profesionalnom nivou naglašavati kako je neko s Pala, kako bi se dokazalo da je Srbin, a kao ime Njegoš Sikiraš samo po sebi dovoljno to ne kazuje.
Da li doista neko misli da su ovi dječaci došli do rezultata logikom ovih što im se danas dive, i koji likuju nad činjenicom da su njihovi vršnjaci iz susjednih nam država navijali za njih, i da su se svi građani, i svi konstitutivni narodi radovali rezultatu. Da li je u kontekstu njihovog uspjeha bitno, manje ili više to što u centralnim vijestima RTRS-a nisu niti spomenuti. Ili informacija da se dječaci Turske reprezentacije nisu radovali uspjehu naših dječaka. BESKURAC!
Ti dječaci, već duže vremena intenzivno se, prije svega druže i zajednički usavršavaju to što vole – košarku. Ako su im njihovi roditelji i klubovi iz kojih dolaze, a potom i Košarkaški savez BiH osigurali taj minimum uslova za rad i isti ih doveo do ovog rezultata, kome i čemu treba bilo kakvo licitiranje, preseravanje i prebrojavanje. Za njihov uspjeh, a to su i sami pokazali, imali su sve neophodne uslove. Svako retroaktivno dušebrižje više govori o neodgovornosti društvenih ublehaša koji sada likuju, nego što tim dječacima pomaže na bilo koji način.
SRATI protiv vlasti, resornih i inih političkih dužnosnika, a da ih nismo prethodno INFORMIRALI o kalendaru takmičenja, potrebama i slično je licemjerje i cinizam. I budimo principijeni u ISTNI, i to što su do sada imali kao uslove osigurano je iz poreskih i političkih izvora. Niko se od medijskih i društvenih dušebrižnika ne pohvali da je “pogurao” bilo koji uspjeh vlastitim sredstvima ili vlastitim doprinosom.
Znači, od postanka Košarkaškog saveza BiH isti se finacira poreskim novcima, a manje je bitno da li političkim ili privrednim putima. U državi minimalitičkih društvenih vrijednosti svaki vid sistemskog ustrojstva je USPJEH.
Neka se JAVI bilo koji medij ili ANALITIČAR na društvenim mrežama koji se može pohvaliti koegzistentnom, permanentnom i stalnom pratnjom bilo kojeg društvenog segmenta: sporta, kulture, privrede itd.
Silni analitičari, javne ličnosti i slična UBLEHAŠKA bulumenta svim silama likuje na nečemu čemu nije ničim doprinijela. Nikom od tih silnih pametnjakovića ti isti dječaci nisu značili ništa prije mjesec dva dok su se pripremali i intenzivno radili. Dan-dva će svi baliti, a dječaci i svi ostali potencijeli ove drževe će u zapečak, a ovdašnji medijski, društveni i ini ublehaši će nastavljat s istim žarom svoj viktimizirajući spin na nekoj novoj dnevno-aktuelnoj temi.
Medijske i društvene neznalice bi imale pravo da su dječaci kadetske i juniroske košarkaške reprezentacije medijske zvijezde postali kada su osigurali učešće na elitnim takmičenjima. Retroaktivno dušebrižje i preseravanje je cinizam i licemjerstvo. Pita li se iko da li bi ti dječaci i Košarkaški savez BiH imali finacijskih problema koje imaju da je javnost medijska i po društvenim mrežama pokazivala interes za njih kada im je trebala podrška. Vjerovatno da ne bi.
Tko je prije mjesec-dva u medijima ili po društvenim mrežama spominjao Amela Tuku – NIKO. Danas svi o njemu brste i smisleno, a daleko više besmisleno.
S gađenjem, prezirom i sažaljenjem se može pratiti kroz medije i društvene mreže priča o Peri Gudelju. Taj nesretnik što je pokušao izvršiti suicid glorifikuje se do svetačkih razina, bez imalo analitičkog i kritičkog promišljanja. Dok mu se ljekari bore za život svaka ubleha sebi daje za pravo da o njemu piše – da mu zabada nos u porodična i poslovna pitanja. A do nesretnog slučaja Pero Gudelj je za sve društvene medije i službenu javnost bio, ni manje nit više harmonikaš kojemu se više vremena posvećivalo po tom pitanje, a ne kao biznisemnu.
SVETAČKE slike o Peri Gudelju što ih šire mediji i društve mreže, nisu ništa drugo do klasični medijski spin, bez trunke društvene odgovornosti. Govoriti o Peri Gudelju kao privrednom čudu, ratnom svecu u Vitezu, a da vam ne padnu na um Ahmići i da on sa svojim autoritetom taj slučaj nikad nije spomenuo ili okvalificirao takvim kakav jeste, da je imperiju razvio na Bošnjačkoj imovini, i da njegova privredna ekspanzije i sličnih kompanija, a imaju ih svi konstitutivni narodi, nema nikakve veze sa ekonomskom logikom: da se radi o klasičnoj sprezi politike i poduzetništva, savremenom vidu recidiva iz prošlog sistema – dogovorne ekonomije: nije ništa drugo no medijska i društvena BUDALEŠTINA.
Možda bi bliže istini bilo, ustvrditi kao se radi i poduzetničkim projektima koji se, diplomatski kazano, mogu dovoditi u spregu sa vladajućim političkim oligarhijama, a da se taj proces nije pokazao društveno opravdanim. Dok danas glorifikujemo nekoliko USPJEŠNIH kompanija, da li se iko pita koliko je drugih likvidirano na istom tom putu. Tržišna ekonomija ne poznaje sentimentalnost, pa je najlogičnije se pitati gdje su negdašnji trgovački giganti. Da li su ih uništili isti LJUDI koji su razvijali ili političkim mehanizmima pomagali razvoj ovih kojima se danas divimo bez trunke analitičkog osvrta.
Teško se oteti dojmu da ovdašnja javnost, već odavno je žrtvom medijske – sitemske VIKTIMIZACIJE, financirane iz vladajuće političke garniture. Politički hizmečari, silni zavisni i od pameti nezavisni analitičari kako medijski, a još više ovi na društvenim mrežama, vjerovatno da nisu ni svjesni vlastite društvene štetnosti. Nisu ni svjesni da su stubovi nosači društvenog zla o kojem tako površno laprdaju, a viktimizirajućom logikom i kompenzacionom svješću amnestiraju se od vlastite društvene odgovornosti.
(Viktimizacija predstavlja proces nastanka određenog stanja kod određenih osoba, koje posredstvom određenog ljudskog djelovanja, postaju žrtve. Dakle, viktimizacija je mogućnost postanka žrtvom, nastaje kao posljedica određenih djelovanja.Ta djelovanja mogu biti izazvana namjernom ili nenamjernom ljudskom radnjom.
Viktimizacija je proces koji dovodi do stanja i mogućnosti koja nekoga pretvara u žrtvu, a što je posljedica nečijeg svjesnog djelovanja.)
M.H. – magazinplus.eu
P.S.
Da li bilo tko od medija ili društvenih dušebrižnika, danas aktuelizira odlazak “NAŠE” Reprezentacija u ritmičkoj gimnastici, po prvi puta na Evropsko prvenstvo. Da li itko zna tko su reprezentativke i na koji način će osgurati minimum uslova za odlazak u Njemačku.
A ako kojim slučajem naprave zavidan rezultat, da li će opet SVI mediji i društveni analitičari “kriviti političare”.
Jednu društvenu zajednicu, u našem slučaju državom je nazovimo, čini svaki građanin. Da li se itko pita šta smo učinili ili šta činimo preventivno? Retroaktivna pamet je za nezrele – za raju, koja niti treba a niti ima društvenu odgovornost koliko oni koji se profesionalno obavezuju po bilo kojem društvenom segmentu.
