U neka ne tako davna vremena, ali su svakako bila to dobra vremena, jer po nekoj navici za prošlost govorimo uglavnom “dobra stara vremena” u Tešnu je bilo samo tri, četiri, pa možda najviše pet ljepotica, i svi su znali i priznavali da su to zaista ljepotice!
Kad kažem Tešanj tu naravno mislim na kompletnu opštinu ili općinu, od Ripne do Raduše, od Karadaglija do Kaloševića, od Roša do Rosulja i od Mekiša do Miljanovaca, sa njenim trgovačkim centrom Jelahom.
I te ljepotice su bile. … pa bile su lijepe, zato ih i zovemo ljepoticama, bile su neopisive i nedostižne, barem nama se tada tako činilo. Prolazile su pored nas poput nekih princeza, tajanstvene, kao da su izašle iz nekog najboljeg filma, iz neke serije, sišle sa neke od svjetskih modnih pista, nekako čarobne, posebne, magične i na neki način i nedodirljive. Znale su one da su najljepše u našoj sredini u našem malom gradu, i to ih je možda činilo još ljepšim, zgodnijim, atraktivnijim, privlačnijim.
Ali, ne prođe mnogo, tek možda sedam, osam, hajd nek bude deset godina i jednog dana nekako baš iznenada smo primjetili, ali nisam to samo ja primjetio, moglo bi se reći primjetili smo svi, da su sve devojke našeg kraja, ili barem veći dio njih, lijepe, zgodne, atraktivne, preplanule, dugih trepavica i lakiranih i dugih noktiju i da su i dugonoge, i da među njima ima čak i mnogo plavih i brineta i crvenih i ona neka boja indigo plava, boja patlidžana itd., što je u neko ranije vrijeme bila baš rijetkost. Sve djevojke su preko noći postale lijepe! Više se ne zna ko je ljepotica, sve su ljepotice.
Ipak, moram čitaoce razočarati, najljepše Tešanjke ne žive u Tešnju, ne žive ni na Tešanjci, ni u Jelahu, ne žive uopšte na područje naše male općine. Kako sad to pitat će neko ? Gdje su sad sve te ljepotice odjednom? Pa jednostavno. Život je takav. Pošto su bile izuzetno lijepe, atraktivne i pametne, one su samim time sretno ili nesretno udate za strance iz drugih gradova i zemalja ili “naše” dijasporce koji žive i rade u Njemačkoj, Italiji, Švicarskoj. .. koji su imali tu sreću ili nesreću da nam ih otmu, odvedu, ožene. Pošto su bile pametne one su se školovale po Sarajevu, Tuzli, Zenici. . .pa su tako i ostajale gore, našle posao, ljubav, brak,. .. Neke su se od njih i vratile, ali .. .Tako da su zapravo najljepše tešanjske zapravo Maglajke, Dobojke, Gračanke, Zavidovićanke, pa i Sarajke ili čak Splićanke, ima ih i sa Peštera i iz Arapskih zemalja itd. ..koje su na na ovaj ili onaj način došle, udale se i žive i rade u Tešnju. Sretne ili nesretne o tome ne bih sada otvarao temu.
Tešanj je ipak Tešanj. Sjete se stariji insani i nekih ljepotice od prije četrdeset, pedest i više godina, pa pričaju i njima, gdje su, šta i kako su završile neke škole i udale se “sretno” ili sretno.
Tešan je ipak Tešanj. Svi te vole i hvale i uzdižu u zvijezde, kad nisi tu u Tešnju, ili kad oni nisu u Tešnju, kad si otišao skoro pa zauvijek iz grada, jer si njihov Tešnjak koji je “tamo negdje postao neko i nešto” i po onoj staroj “neka svoga i u gori vuka” se ponašaju i djeluju, i potajno mrze dok si u Tešnju.
Nije ni bitno šta si postao, tek neki nebitni mlađi referent u nekom ministarstvu ili pak sudija najviše sudske instance u državi. Bitno je da si “postao” i da si rijetko u Tešnju i da bi nekad nekome mogao trebati za nešto “za nedaj Bože”.
Zapravo te i ne mrze, barem ti se tako čini, jer čim neko sa strane pita za tebe i hvali te, onda te i Tešnjaci još više vole i hvale. Pa onda svi kažu: “jeste vi Tešnjaci složni”, “jesmo”- spremni u glas govorimo. A jesmo li ? JESMO ! A možda ba i nismo.
Jer, Tešanj je ipak Tešanj.
Piše: Haris Sejdić
