Piše: Husein Galijašević
Milenko Jukić
Milenko Jukić je čovjek koji je dao veliki doprinos razvoju školstva u Tešnju. Nedžad Hadžiselimović i Emina Ajanović organizovali su druženje sa Milenkom i učenicima prve generacije tešanjske Gimnazije:Kasim Prnjavorac, Nadira Smailbegović Džebić, Abdulah Bukvić, Šuhreta Bajraktarević Smailbegović, Enver Tahirović, Zekija Hodžić Skopljak, Selim Brkić i Fikret Hafizović, u prostorijama firme Neđing d.o.o.
Odluka o osnivanju Gimnazije u Tešnju 1961. godine bila je od velike važnosti za kasniji razvoj tešanjskog kraja. Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka u velikom broju pristižu u Tešanj profesori, inžinjeri, ekonomisti, pravnici, ljekari, stomatolozi i drugi visokobrazovani stručnjaci koji su predhodno završili Gimnaziju. Pored već gore nabrojanih u prvoj generaciji su još bili:
Muhamed Agić, Adil Agić, Nadira Ajanović – Turalić, dr. Džemal Artuković, Huso Brkić, Fatima Deljkić, Slobodan Drašković, Diba Brkić – Galijašević, Rifat Hadžismajlović, Sadeta Hadžismajlović, Ćefa Halilović – Kapidžić, Sabiha Hasanbašić, Huso Hatibović, Edina Hukić, Ivica Knežević, Selma Mehinagić – Hošić, Anđelko Pejović, Risto Petrović, Mehmedalija Prnjavorac, Nešeta Prnjavorac – Dizdarević, Salko Selimović, Alija Siljadžić, Hatidža Sinanović – Halep, Dževad Srkalović, Kadira Terzić – Hurem, Zulejha Hadžiselimović – Terzić i Hakija Užičanin. Njih 24 je završilo fakultet.
Sa Milenkom sam razgovarao u maju i pored toga što je ušao u 91. godinu dobro se sjeća svog dolaska i rada u Tešnju. Jedino ima problema sa vidom.
Milenko Jukić
U Tešanj je došao 17.8.1950. godine kao učitelj po zadatku. U Tešnju su tada postojale sljedeće škole: Osnovna, ŠUP i Niža realna gimnazija. Milenko Jukić je po dolasku predavao u Nižoj realnoj gimnaziji srpskohrvatski jezik i istoriju. Tada je imao 24 godine. Niža realna gimnazija od školske 1957/58 godine prerasta u osnovnu školu Huso Hodžić kao V, VI, VII i VIII razred, gdje Milenko nastavlja da predaje više predmeta.
Donesena je odluka o formiranju Gimnazije i ona počinje sa radom 1961. godine. Kandidat za direktora je trebao imati obrazovanje u nivou fakulteta, ali je dobivena saglasnost za imenovanje Milenka Jukića koji nije ispunjavao taj uslov.
Problem je bio i prostor u kome bi radila Gimnazija. Prvobitno je Gimnazija bila smještena u kafani Vatrogasnog doma na Čaršiji. Građani se pobunili jer je ukinuta kafana pa se Gimnazija seli u prostorije na spratu zgrade gdje je sada SBER banka. Jedno vrijeme su bili i u prostoru OŠ Huso Hodžić, a zatim u zgradi Poljoprivredne škole (sada firma Abias).
Milenko je bi direktor Gimnazije do 1965. godine. Poslije je radio četiri godine kao nastavnik u OŠ Huso Hodžić, a da bi poslije bio postavljen za direktora škole. Sljedeći posao je bio sekretar SIZ-a za obrazovanje.
U to vrijeme počela je šira društvena akcija izgradnje škola po selima. Zavod za izgradnju SRBiH je raspisao konkurs. Da bi se obezbijedila republička sredstva moralo se obezbijediti i vlastito učešće. Naša općina je prva obezbjedila vlastito učešće za 4 osnovne škole: Šije, Karadaglije-Jablanica, Jelah i dogradnja škole u Tešanjci.
U to vrijeme se krenulo i u izgradnju sportske dvorane uz OŠ Huso Hodžić. Zadnja škola iz te akcije je škola u Krndiji.
Od 1982. godine je u penziji.
Druženje u Neđingu
Milenko je bio među organizatorima osnivanja Amaterskog narodnog pozorišta u Tešnju 1953. godine. Pored njega u organizacionom odboru su bili: Haso Ajanović, Vahdet Smailbegović, Meho Bajraktarević, Nikolija Pejić, Nurudin Korajkić, Muhamed Ibrahimpašić, Mehmedalija Smailbegović i Mehmedalija Bajraktarević.
Srušena kuća nekadašnjeg gradonačelnika Zija-bega Đonlagića
Prva kuća do vode Kosovac je srušena do temlja i na njima, sadašnji vlasnik, Samir Bešlagić gradi stambeni objekat. Kuća je već duže vrijeme napuštena, a njeni predhodni stanari i vlasnici su bili potomci Age Hadžismajlovića.
Ova kuća je ranije pripadala uglednoj tešanjskoj, begovskoj, porodici Đonlagić. Nije zabilježena godina gradnje kuće, ali po pričanju starijih dodatni objekat uz kuću (sada vlasništvo Mustafe i Suade Kapetanovića) sagrađen je prije više od 100 godina. Vjerovatno je kuću gradio Zija-begov otac Gani-beg ili djed Bećir-beg.
Zija-beg Đonlagić je ugledni gradonačelnik, politički, kulturno-prosvjetni djelatnik i privrednik. Rođen je 1872. godine u Tešnju (u domovnici piše 1865. godine). Otac ga je poslao u vojničku nižu realnu školu u Sarajevo (Knabenpensionat). Otac Gani-beg je rano umro pa nije nastavio školovanje, a nakon smrti djeda Bećir-bega morao je u ranoj mladosi preuzeti vođenje domaćinstva. U školi je naučio dobro govoriti njemački jezik.
Nekadašnja Zija-begova kuća
Zija-beg se angažovao u političkom, kulturno-prosvjetnom životu bošnjačkog naroda. Bio je među inicijatorima osnivanja Prve muslimanske kreditne banke u Tešnju, a nakon obučavanja u Beču 1908. godine bio je i njen direktor. Za gradonačelnika Tešnja izabran je 1910. godine. Ovu dužnost obnašao je do 1924. godine. Za gradonačelnika je biran kao član Muslimanske napredne stranke koja je u njegovoj kući i osnovana. Poslije Prvog svjetskog rata bio je u prvim redovima JMO (Jugoslovenska muslimanska organizacija).
Zapamćen je i po tome što je 1914. godine spasio Srbe iz Tešnja i jednog broja iz Prnjavora, od hapšenja i šikaniranja koje su provodile Austrougarske vlasti.
Držao je do prosvjetnog i kulturnog napretka svog naroda pa je intenzivno radio u Gajretu, sve dok ova kulturna institucija nije postala državnim instrumentom srbizacije Bošnjaka. Kasnije aktivno učestvovao u radu novog bošnjačkog kulturnog društva Narodna uzdanica gdje je na čelu društva bio do smrti 1932. godine.
Bio je u poklonskoj deputaciji sa Muhamed-begom Širbegovićem, Haki-beg Smailbegovićem i Ademagom Mešićem 1908. godine kod cara Franza Josefa.
Njegov mezar u mezarju Đonlagićka sa ornamentalnim kamenim sarkofagom, svakako je najljepši mezar u bošnjačkim grobljima u Tešnju.
Zija-beg je imao takođe ugledne potomke. Sin Bećir je bio trgovac, Reuf bankar, a Bećirov sin Sead je bio svjetski stručnjak za gradnju hidroelaktrana.
(Korišten tekst Lučonoša napretka Amira Brke, Oslobođenje od 23.6.1997. godine)
Kafa sa Ruštom i Šefom
Sve je više naših radnika u inostranstvu koji su stekli penziju pa više ne dolaze samo u vrijeme „urlauba“ (odmora), nego i u druga doba godine. Rado popijem kafu s njima kako bih saznao nešto više o njima i njihovim porodicama, njihovim razmišljanjima. Tako sam ove sedmice imao zadovoljstvo da kafu popijem sa Fuadom Ahmetagićem Šefom i Ruštom Kahrimanovićem. Obadvojica žive u Langenu kod Frankfurta i obadvojica su u penziji. Zanimljivo je da su u Njemačkoj onoliko godina koje su godište (45 i 46-to).
Fuad je odrastao u Tabacima, a nakon osnovne škole završio je šnajderski zanat 1962. godine nakon čega je radio u Napretku, zatim u Alhosu iz Sarajeva da bi 1971. godine otišao u Njemačku. Radio je u manjim privatnim firmama i velikoj poznatoj fabrici konfekcije Wiedekin. Oženjen je Njemicom ima kćerku i sina i jedno unuče. Ima imanje i proizvodi med (tokom rata u dva navrata poslao je 700 teglih od pola kilograma meda za ranjenike u Ratnu bolnicu).
Rušto je odrastao na Gornjoj čaršiji i nakon završetka osnovne škole završenog limarskog zanata zaposlio se u 1959. godine u Pobjedi na Vaširištu. Nakon formiranja modernog pogona u Bukvi, a nakon obuke u Famosu, radi kao tehnički crtač. U firmu Pittler iz Langena, poznatog proizvođača revolver automatskih mašina za obradu metala, odlazi 1970. godine i radi kao glodač. Obzirom da je kao tehnički crtač dobro poznavao čitanje tehničkih crteža radio je kao obilježivač dijelova prije sljedeće obrade. Od 1982. godine radi u Nasoniji proizvođaču erodir mašina. Poslijeradi u firmi Biotest na jednom odjeljenju-liniji, odakle je otišao u penziju. Ima dvije kćerke i dvoje unučadi. Dugogodišnji je fudbalski sudija u nižim rangovima fudbalske lige u Njemačkoj (i otac Ibro je bio fudbalski sudija).
I jedan i drugi su učestvovali u prikupljanju humanitarne pomoći tokom rata i sada se sjećaju svih onih koji su bili veza za pružanje pomoći. Nisu sigurni da je sve ono što su slali i stiglo tamo gdje treba. Za jednog skupljača sigurno znaju da je nakon skupljenog novca „nabrao“za Ameriku.
Zabrinuti su za stanje u BiH i opasnosti koja se nad njom stalno, u manjoj ili većoj mjeri, nadvija. I ako su proveli život u Njemačkoj i stekli određen ugled ipak ih zadnja događanja sa terorističkim napadima kao muslimane dovodi u poziciju nelagodnosti kada su komunikacije sa domicilnim stanovništvom u pitanju. Djeca govore Bosanski jezik, pa dok su oni tamo vjerovatno i unučad, ali je sigurno da će sljedeća generacija veoma malo zadržati od svog identiteta (jezik, vjera, običaji i sl). To je sudbina naše izbjegličke populacije, jer mi ipak nemamo tako jak osjećaj potrebe održanja osnovnih elemenata svog identiteta kao što to imaju recimo Jevreji ili Njemci.
Fuad i Rušto
Naše društvo doživljavaju kao neorganizovano. Zabrinuti su zbog Dodikovih stavova i zabrinuti za budućnost naše zemlje. Vole Tešanj i rado se sjećaju ljudi kojih više nema, ali teško prihvataju i promjene koje se osjećaju. Pohvalili su općinsku administraciuju i MUP na ljubaznosti i brzom završetku poslova koje su imali.
Hadži Arap
Stariji Tešnjaci su u razgovorima često spominjali Hadži Arapa. Pričalo se da je došao iz Meke sa jednom grupom tešansjkih hadžija i oženio se. Pričalo se da je imao imao natprirodne moći. Pravio je zapise. Jedna od tih priča je bila vezana i za tešanjske akšamlije.
Sjedilo je društvo uveče i teferičilo. U neka doba su se zaželjeli konzervirane ribe. Nije je bilo ni u jednoj prodavnici pa su pitali i Hadži Arapa. On je rekao da sačekaju i nakon nekog vremena im doneo konzervu. Sutra dan su ga potražili da upitaju u kojoj je prodavnici dobio ribu da bi je platili, a on ih je uputio u jednu prodavnicu u Tesliću. Kada su tamo došli objasnili su trgovcu da su došli da plate konzervu ribe koja sinoć od njega uzeta. On je odgovorio da niko sinoć nije dolazio i da prethodni dan nije prodao ni jednu konzervu ribe. Rekli su mu da ipak provjeri. Vratio se u čudu i rekao da ipak nedostaje konzerva ribe, a da uopšte ne zna ko je i kako je uzeo. Ovo je sjećanje r. Huse Hundura, a Adila Kahvić se sjeća priče da je sjedeći jedno veče u društvu Tešnjaka kazao šta jedu u Travniku neki poznanici Tešnjka. Kada su provjerili bili su iznenađeni da im je potvrđena Hadži Arapova tvrdnja.
Na fotografiji se vidi Hadži Arap sa porodicom. On je oženio Zejnu Galijašević. Pravo ime mu je Muhamed Eđhuri. Nakon ženine smrti sa dvoje djece se vratio u Meku, a treće je ostalo u Tešnju.
Šeih Muhamed Eđhuri sa ženom Zejnom Galijašević i djecom 1913. godine
(Fotografija je vlasništvo Emira Deljkića i na njenoj poleđini pišu imena, datum 13.5.1913. godine).
Stare fotografije
Radnici Pobjede 1965godine ispred pogona u Bukvi. Fotografisali se nakon prvog dolaska na posao autobusom Perkins sa 23 sjedišta.
Čuče s lijeva: Dževad Ajanović, Jusuf Hoklurić, Tahir Kadić, Subhija Ajanović, Sulejman Hodžić, Osman Mehuljić, Marko Rajkovača, Bahrija Kahrimanović, Fadil Medarić, Fehim Smailbegović, Salih Smailbegović, Bećir Ramović i Muho Hadžiahmetović.
Stoje: NN, Ahmet Pobrić, Dedo Terzić, Milan Nesterović, Petko Đekić, NN, Asim Handžić, Džemal Zejnilović, NN, Joža Dobnik, Rizo Ahmetagić, NN, Ismet Mandžukić, Rasim Prnjavorac, NN, Muharem Hatibović
