Prije nekoliko dana dobila sam sat na poklon. Bio je skupocjen, ali njegova materijalna vrijednost ne igra nikakvu ulogu u ovoj priči. Sva njegova vrijednost, skrivena je u onome što će se dešavati poslije.
Bio je toliko neobičan, da sam ga poželjela nositi odmah ali trebalo je promijeniti baterije. I možda je teško povjerovati, ali danas naći nekoga ko bi to obavio profesionalno, gotovo da je nemoguće. Da, u današnjem vremenu svega i svačega, bilo je izuzetno teško naći sahadžiju.
Raspitivala sam se kod svih onih za koje čovjek misli da znaju sve i svakoga, ovog puta ni oni nisu znali. Skoro da sam i odustala, ali njegova ljepota me privlačila i nije mi dala
da odustanem. Priznajem, prvenstveno njegov nesvakidašnji izgled.
Nažalost, takvo je vrijeme danas, svi smo, manje ili više, opterećeni materijalnim i teško, ili skoro nikakako, da vidimo duhovno. Duše prolaze pored nas nevidljivo i neprimjetno i na kraju nestaju a da nas nisu ni taknule.
Zasljepljena željom, tragala sam dalje. I put me odveo…u Matuziće.
Našla sam sahadžiju. I to ne bilo kakvog, nego uistinu, pravog, jedinstvenog.
Ejub Mešić, sahadžija, zajedno sa njegovom hanumom drži radnju satova. Radnja,
okrečena u bijelo, okupana suncem i vedrinom njihovih dobrih duša odiše toplinom i kuca, za svakog onog koji svrati, u ritmu dobrodošlice tik-tak, tik-tak…
Očarala me ta njihova radnja prepuna satova, starih i novih, očarala me njihova smirenost i
ljubaznost, njihova toplina i duša. Tako sam bila fascinirana da sam i zaboravila zašto sam došla i koliko sam dugo tražila sahadžiju, njihova istrajnost i hrabrost me u tolikoj mjeri dojmila da se uopće nisam više ni mogla prisjetiti mog sata i to da sam pod svaku cijenu htjela promijeniti baterije.
Oni su mi pokazivali svoje satove, činilo mi se da bi mi najradije neki poklonili. Izabrala sam jedan, predivan. Platila sam ga i odmah stavila na ruku. Nekako mi se usijao na ruci,
pa je bio ljepši od onog mog, ljepše je djelovao od njega. Činilo se da za takav sat i ne postoji odgovarajuća cijena. Onaj drugi sam ostavila u tašni. Nisam promijenila baterije, šta će mi sada, kad imam ovaj koji sa svakim otkucajem otkucava ritam čiste duše, tik-tak…mislila sam.
Ispričali su mi svoju priču i okrutnu sudbinu koja ih zadesi, a ja sam od tog trenutka imala
osjećaj da tu priču trebaju svi da znaju, da ih inspiriše i da njihovu vjeru u postojanje dobrih ljudi i čistih duša drži živom. Zato, svi oni koji trebaju napuniti baterije, nahraniti dušu neka odu u Matuziće, kod Ejuba Mešića i njegove hanume i kupe sebi sat,
vredniji od Roleksa. Svi oni koji žele sat, popravku ili malo ljudske topline mogu Ejuba posjetiti u njegovoj radnji ili stupiti s njim u kontakt putem slijedećeg linka.
