PIše: Haris Sejdić
Otkako znam za sebe znam i za Unkiće. Unkić je jedno maleno mjesto u blizini sela Mrkotića, a poslije Mračaja i Potočana iz pravca Jelaha prema Tesliću, u kojem su živjeli i žive Bajraktarevići, moja rodbina sa mamine strane, djed, majka, dajdže, mamine amidže i amidžići i amidžišne. Isto tako od malih nogu znam: “nama su Unkići velika rodbina, nana naša je Unkićka”.
Tako sam kroz cijeli svoj život znao i znam za Unkiće i i tako znam za Miralema Unkića i njegovu braću i porodicu. Miralem Unkić je bio čovjek veoma širokogrud, nasmijan, vedar, dobričina i moglo bi se reći i dobronamjerni šaljivdžija, čovjek koji je pomogao nesebično svima koliko je mogao. Kad je Miralem radio u općini Tešanj kad god bih mu došao uvijek bi zatekao vrata njegove kancelarije širom otvorena, a on bi odmah ustajao i onako nasmijan i vedar se pozdravljao. Nastojao je uvijek da se posao riješi u najkraćem roku način da se ni u kojem slučaju ne povrijedi niti jedna zakonska odredba, uredba i slično.
Miralem je bio i politički aktivan ali na takav način da to nikad nije isticao u prvi plan niti mu je to bila osnovna referenca. Njega nikada nisu trebali voditelji ili hodže posebno pozdravljati ili selamiti na raznim skupovima i događajima, niti bi se on ljutio ili im prigovarao, ili nedaj Bože svetio što ga nisu pozdravljali i selamili, a neke druge jesu jer su morali i bojali su ih se, a imali su više razloga da ga posebno pozdravljaju. Imali su razloga jer Miralem je bio u poslijeratnom periodu i Predsjedavajući Općinskog vijeća Tešanj i predsjednik OO SDP Tešanj, i zastupnik/poslanik u Parlamentu FBiH i aktivan društveni radnik. Možda se u današnjem vremenu takvi ljudi malo cijene dok su živi, nego tek postanemo svjesni njihove vrijednosti i veličine onog trenutka kada dobijemo vijest da više nisu sa nama, odnosno da su preminuli. Takvi ljudi, kao što je to bio Miralem, su ljudi koji su po djelima sasvim iskreni, po naravi dobri, po znanju veliki, ljudi koji nisu zlobni ni pokvareni, ljudi koji su pošteni i dostojanstveni. Oni su sasvim sam siguran moralni pobjednici, ali i nisu oni samo pobjednici, oni nam mogu biti svima uzori i primjeri. Primjeri i rada i poštenja ali i djelovanja u lokalnoj zajednici i svojoj sredini. Miralem se borio za svoju sredinu, ali nikad napadno i svađalački ili ne daj Bože rušilački, nego tiho, polako i ustrajno. Na kraju je samo to i takvo djelovanje i moglo da donese trajne rezultate. Miralem je bio svima na usluzi, kojima je to bilo potrebno i kada se penzionisao i malo mirnije živio na Jelahu.
Moj otac Muharem ga je posebno poštovao i cijenio i moglo bi se reći da su bili primjer iskrenog prijateljstva bez ikakvog posebnog interesa. Nikada, ali baš nikada, se nije desilo da kad bi se ja i Miralem vidjeli ili tek onako slučajno negdje sreli da mi nije rekao i odmah pitao: “o rođak kako si, kako je Muharem, kako ti je mama, odete li na Unkić. Poselami ih sve od Miralema“. Nema veze što je on jučer bio sa mojim ocem negdje na kafi, on bi opet pitao za zdravlje i slao selame.
To je uvijek bilo prvo, i to je uvijek kod njega bilo zadnje. Takav je eto naš Miralem bio. Rahmet mu duši. El Fatiha.
zosradio.ba