Kemal Ljevaković
kaže da se „lijepo i uznosito osjećao“, kada je primao dva međunarodna priznanja za svoju poeziju. Naime, u petak 29.
juna 2018. godine, u 18 h, u Medija
centru, zdanja SPENS-a (Sportsko poslovnog centra Novi Sad) je upriličen Prvi međunarodni
festival dodjele nagrada i priznanja i prezentacija nagrađene poezije, u
organizaciji italijanske Kulturne
organizacije „Verbumlandiart“ Leće, Italija i Saveza književnika u otadžbini i
regionu u rekultivaciji duha, (SKOR-a),
Novi Sad, Srbija.
Prethodno je Kulturno udrženje ”Verbumlandiart” Leće,
Italija, u aprilu raspisalo natječaj za duhovnu poeziju i slikarstvo na temu
„Golgota dvije hiljade godina kasnije“. Na tom natječaju je pjesma „DEKADENCA“,
autora Kemala Ljevakovića, osvojila Treću
nagradu (Pismeno priznanje i medalja):
Nagrađene pjesme, i
pjesme koje su zavrijedile, će biti dvojezično, dakle prevedene i na talijanski
jezik, objavljene u međunarodnom zborniku poezije, u izdanju italijanske
Kulturne organizacije „Verbumlandiart“ Leće, Italija.
Također,
u čast velikog pjesnika i nobelovca Pabla Nerude, u gradu Capri, Italija, raspisan
je u maju 2018. godine, Međunarodni nagradni konkurs „Pablo Neruda“ na temu
„Jedan prozor…i more“. Pjesma pod naslovom „EPITALAM“ autora Kemala
Ljevakovića je osvojila specijalnu nagradu odnosno pismeno priznanje i medalju.
Regeina Resta –
predsjednica Kulturne organizacije „Verbumlandiart“ Leće, Italija i Annalena
Cimino – predsjednica žirija, dodjela nagrada Kemalu Ljevakoviću, u Novom Sadu.
DEKADENCA
Lice u lice su – Tvoje i moje
Gledaju se – nebo i ja ispod njega.
Sažetak svijeta – jedan.
Tražim se – čekajući da me nađeš.
Ti velik, a ja sićušnost – tvoja polen praška.
Samoljublja bih moja mijenio za ljublja Tvoja.
Blizina nam je važna – najvažnija.
Da mi je Tvoje dobro, uz moje zlo oslonuti.
Moja vjera – napremase – moja saputnička djela
Vjerodjela, baš sva, jesu li?
Duša mi tišinu sluša u tišini.
Ćutanja račune svode.
Zbirove i razlike brigom grle
I množe u ishode za vrijeme, kad se sva
svjetlost
Što staje između mojih kapaka, skloni iza
kaburskih dasaka.
Pogledi k nebu mi u molitvi ne prestaju.
U plavooko se utapaju kao u ogledalu.
Tu nestaju. Ne vide se.
Sa ove strane život zastaje.
Sve što jesam i imadoh,
I muke, u nestajanje predajem,
Uz posljednji dah, jest pjesma,
U isti mah otpuhujem svoj vremeplov do
Groboluke.
U vrijeme bez mjerenja, u nema starenja.
Kemal Ljevaković
EPITALAM
Jutro se pretače u prijepodne. Toplo je sprva
lipnja.
Sjedimo nas dvoje na balkonu.
Pijemo našu jutarnju.
Samo pokoju progovorimo, o tome:
kako smo spavali,
jesmo li nešto sanjali,
kako je bilo jučer,
šta bismo trebali činiti danas –
tehanluk priče, što svakodnevno traju
potehanluku.
Zlatnopirsko nam proljeće istječe.
Miluju balkon krošnjaste mirisne grane lipe,
što bješe koliki dobar prut, kad tu je
zasadih.
Ocvala je. Miruhom je rodila.
Malo-malo pa na nas dahne i avlijom cijelom.
U tren, u njeno okrilje na dvometar daleko od
nas,
doleprša golubica:
Lijepa, beharli obučena, graciozi stasom.
Vrcavi glavom izduženim vratom.
Treptaji ôkā zvjezdano sjevcaju, ko u misice.
U tren-trenu, dolijeće i gordoviti golub.
Salijeće je, sad sa jedne – sad sa druge
strane,
guguče i povija se – klanjajući joj se,
unosi u lice – pokazujući svoje odore i šare
oko vrata i
krilnim krilima se k’o zagrljajima razmeće.
Ona se izvila.
Izdigla svoju mladinsku ljepotu,
pa pravo gleda u nas.
Bi li da se stidi? Pita se, i ona i mi.
A zavodnik, u zanosu, nas ne primjećuje.
Od uzmicanja do primicanja,
poskakuju s grane na granu a sve jedno-uzdrugo
se svijaju,
kljunljubakanja razmjenjuju – ljubavi Slasi.
Gracija i Gracijan, na grani i terasi,
gracijaju.
Kemal Ljevaković
Kemal
Ljevaković veli da se ovom prilikom želi i javno zahvaliti žiriju u oba
natječaja, te Regini Resto i napose Mirjani Dobrili na prevodu njegovih pjesama
na itelijanski jezik.
E, imao
je pjesnik razloga da se osjeća baš lijepo i ponosno!
Redakcija/zosradio.ba
