Meni je praznik moja mama.
Dođem joj dan ili dva ranije, pomognem u čišćenju kuće,
donesem neki novi recept, ofarbam kosu i čiste i smjerne čekamo jutro.
Teško mi je gledati kako stari. Vređaju me njene
bore. Nisam je se nagledala mlade kao onda kad sam se već u pola tri
naginjala do pasa na balkonu i čekala da se vrati s posla.
Bila je najljepša od svih žena koje su u tri sata i pet
minuta šetale glavnom ulicom – tih kasnih osamdesetih godina. Slale bismo
jedna drugoj poljupce, k’o da smo ostalim prkosili našom ljubavlju. To
nije bio prkos, nego nemoć. Ja, sam samo imala nju, a ona samo mene. Moj otac
je otišao.
Najčešće se plašim činjenice da nisam više u njenom krilu s
obje strane zaštićena bedemima njedara.
Kao zec sam se uplašila onog dana kad sam u njenom
pogledu prepoznala da je došao red na mene. Njoj sam sada jača ja, meni
vjeruje, u mene se uzda, a ja je i dalje zovem kod svake, i najmanje
brige. Da me nije stid, ljudima bih njom pretila.
Godine čekanja, ispraćanja, strepnje nimalo nisu otupjele
njenu roditeljsku oštricu. I sad mirno stojim pred njom. Ona ne
prihvata izgovore, opravdanja, ne povlađuje i ne mazi me. Bez nje, i ja
bih se urušila, mislim.
Još jedan praznik je pred nama. Sručiću joj u kuću svoju
djecu, prazne tegle, graju u trajanju od tri dana.
Gledaćemo se onih malobrojnih minuta kad ostanemo same,
nemoćne da išta kažemo. Dani i mjeseci neispričanih priča zapeće između
zuba, tiskati se… i ništa.
Sve će biti malo i nedovoljno da poremeti naše
ćutanje. A svašta bih je pitala. Cijeli mi se život desio u ovim godinama
otkako odlazim i dolazim.
I taj brak… kako s njim, i klinci – kako da ne pogriješim? Na
polasku će gristi obraze i debele ruke moje djece, vjerujući da će tako ostati
komad njih. Mahaće za punim automobilom na odlasku i trudićemo se uhvatiti
pogled jedna drugoj dokle god je to moguće. I opet ću je ostati željna….
zosradio.ba/buka.com
