Tridesetdvogodišnji Marokanac Said Messouid u Bosnu i
Hercegovinu došao je prije dvije godine bez ičega, ali s vjerom da će njegov
život biti bolji. Spavao je na kartonskim kutijama, skupljao novac za hranu, te
uz pomoć građana preživljavao dan za danom. Danas je ovaj mladić dio tima
Udruženja „Pomozi.ba“, gdje prikupljanjem donacija i sortiranjem robe
namijenjene za siromašne i nemoćne, volonterski pomaže građanima BiH, a
zauzvrat dobija simboličnu pomoć u vidu hrane i odjeće.
Piše: Adin Šabić
Već na ulazu u „Pomozi.ba“ prostorije primijetili smo ga u
radnoj odori kako sortira doniranu odjeću. Ogroman kamion pun odjeće stajao je
ispred skladišta za donacije, dok su auta s dodatnim donacijama pristizala.
Mjesec Ramazan je otvorio duše, i kako kažu pobudio empatiju.
Za koji trenutak naći ću se sa Saidom u prostoriji na drugom
spratu. Kažu mi da je jedva čekao da dođemo, te da je ponio dodatnu odjeću koju
će navući isključivo za razgovor s nama. Nije prošlo ni pet minuta sjedenja u
prostoriji staklom ograđenom, ušao je Said. Samo ovoga puta, kao mladić, koji
je skinuo radnu odoru, i dotjerao se za grad. Pozdravio me i sa Rachidom
Belguesmi sjeo preko puta mene.
Rachida je inače iz Tunizije, a u Bosnu i Hercegovinu je
došla prije tri godine, udala se za momka iz Goražda kojeg je upoznala u
Turskoj dok je volontirala. Osim što se zaljubila u Goraždanina, zaljubila se u
našu kulturu, naučila je jezik i ostala ovdje da živi. S obzirom na već ranije
iskustvo rada u sličnim organizacijama iz „Pomozi.ba“ ponudili su joj posao,
koji je rado prihvatila. No, danas je bila u ulozi prevoditeljice, s obzirom na
činjenicu da Said ne zna baš najbolje naš jezik, iako je puno toga naučio.
Put ka Bosni i Hercegovini, Saida je sasvim slučajno naveo.
Prvenstveno je htio da ode u Italiju, ali je preko Turske, Mađarske, Albanije i
Crne Gore, ipak završio u Bosni i Hercegovini. Razlog njegovog odlaska iz
države rođenja je isti kao i kod drugih migranata. „Nema posla, jako je
loša situacija“, kaže Said.
Kada je došao u Bosnu i Hercegovinu, nije poznavao nikoga, i
bilo mu je jako teško, a najviše mu je nedostajala porodica, tačnije majka i
otac, a on njima pogotovo jer je sin jedinac. Spavao je na ulici i preživljavao
je isključivo zahvaljujući dobrim građanima.
„Jednom dok sam spavao ispred džamije vidio me Elvir,
predsjednik Udruženja Pomozi.ba, te me zamolio da pođem s njim kako bi mi dao
garderobu i hranu. Od tada sam počeo dolaziti stalno. Trenutno volontiram i
dobijam simboličnu nagradu u vidu hrane i odjeće elhamdulillah (hvala Bogu)“, kaže
ovaj mladić, te dodaje kako pomaže u radnji, preuzima donacije, pomaže oko
sortiranja robe, kao i to da mu se volonterski rad u Udruženju doista sviđa jer
voli da radi s ljudima.
U početku Udruženje mu je osiguralo sobu u okviru
prostorija, kako bi hladne zimske dane proveo na sigurnom i toplom mjestu, a
danas živi u stanu na Čengić Vili. Rachida mi priča kako ga u ovom naselju svi
poznaju zbog njegove skromnosti i rada. Ističe kako nakon volonterskih
aktivnosti u „Pomozi.ba“ ide čistiti džamiju, te u zgradi gdje živi čisti dio
ulice ispred jedne od trgovina za što ga često građani nagrade novčanom
nagradom.
Želja mu je da ostane u Bosni i Hercegovini, ako dobije
azil, te da se oženi ženom iz naše države. No, za sada, to je malo teže jer je
izložen uvredama i drugačijom pogledima samo zbog njegove kože. „Ljudi me
sude prema koži, misle da nisam dobar, i nazivaju me pogrdnim imenima – cigan“, kaže
Said, ali opet dodaje, kako je velika većina građana naše države zaista velikog
srca=
U „Pomozi.ba“ našao je siguran kutak i razumijevanje. Priča
mi kako ima jedna Anisa, koja mu je kao članica obitelji. „Kada sam došao
ovdje, Anisa mi je prva oprala stvari u mašinama koje se nalaze u prostorijama
organizacije, a ona i njena majka često me pozovu na večeru, imaju
razumijevanja što mi nedostaje hrana moje majke“, kaže ovaj Marokanac.
Anisa ga je, kako kaže, naučila jednu bitnu rečenicu, koju
je dugo ponavljao iako joj nije znao značenje. Danas dok je izgovarao „Muškarci
samo trebaju da slušaju žene“, smijuljio se jer je znao značenje. Sročio je još
nekoliko rečenica na našem jeziku i zvučalo je zaista dobro za čovjeka koji tek
savladava osnove. Riječi zna dosta, ali kaže kako još mora poraditi na
povezivanju i gramatici. No, ljudi koji dolaze u kontakt s njim u organizaciji
uvijek pohvale njegove napore i budu iznenađeni njegovom upornošću. Želja mu je
ako dobije azil da ostane u Bosni i Hercegovini.
zosradio.ba/mrezamira
