EUROPA je dugo godina spavala. Nakon pada Berlinskog zida, sve je izgledalo jednostavno. Neposredna opasnost od vojnog sukoba je nestala. Ratove u bivšoj Jugoslaviji većina zapadnih Europljana je nekako relativizirala, a uostalom završeni su i oni još u prošlom stoljeću.
Stasala je cijela nova generacija, navikla na pića iz Amerike, mobitele iz Kine, hranu iz Meksika ili Indije, putovanja jeftinim letovima i neopisivom osjećaju ugode i sigurnosti kakav nije imala niti jedna generacija prije.
Istina, bilo je tu i licemjerja – od pretjerane političke korektnosti koja bi zabranila pola komedija i serija iz 80-ih, do gašenja vlastitih nuklearki kako bi se onda manjak nadoknađivao ovisnošću o ruskom plinu ili totalno suludo – izgaranjem ugljena. No, uglavnom, Europa je išla svojim opuštenim smjerom, birajući političare koji su više računali na lajkove na internetu nego stvarnu brigu za budućnost.
Putin je na brzinu stvorio novu Europu
Autoritarni ruski režim je uživao u prednostima Europe. Uredno su mogli kupovati dijelove strateških industrija. Ili kupovati udruge, stranke i cijele političke pokrete svojim sponzorstvima. Ruski kapital, tko zna kako stečen, svi su voljeli – otvarao je poslove i dizao standard. Putin i ekipa oko njega su dobili pogrešan dojam da je Europa slaba.
Da je demokracija slaba. Da su politički sustavi koji dopuštaju otvorenu kritiku i gdje je moguće postom na Fejsu biti utjecajniji od televizijskog dnevnika slabi. I da je Europska unija, gdje se ne mogu dogovoriti ni o ukidanju zimskog vremena (makar su skoro svi za to), slaba.
Teme tipa ulaganja u obranu su u Europi stavljene sa strane – pa tko normalan će pokrenuti rat u ovako globaliziranom svijetu gdje u slučaju sukoba svi gube? No jedan luđak na dovoljno visokom mjestu je bio dovoljan. Pokrenuo je rat. Agresiju na susjednu državu, Ukrajinu, međunarodno priznatu državu i štoviše jednog od osnivača Ujedinjenih naroda (podsjetimo se, Ukrajina je i u doba SSSR-a imala svoje posebno mjesto u UN-u).
No, stvari se ne kreću dobro za Putina, ono što je mislio postići zapelo je. A stvorio je jednu sasvim novu Europu, ujedinjenu, snažnu, koja sada govori o hitnoj energetskoj neovisnosti. Ubrzao je i europske i američke projekte o vraćanju industrije – Sjedinjene Američke Države su već uvelike energetski neovisne, a sada se ubrzano radi i na tome da ne ovise toliko o stranim tehnološkim tvornicama. Ulaganja u visokotehnološke industrije Zapada će se uvelike povećati.
Nikada nije bilo ovako brzih strateških promjena
Čak ni početak Drugog svjetskog rata nije doveo do ovako brzih promjena – Francuska i Britanija su proglasile 1939. rat Njemačkoj, ali je dugo trebalo da se zaista pokrenu. Ovako brze promjene se mogu usporediti samo s ponašanjem Sjedinjenih Američkih Država nakon napada na Pearl Harbour – nakon što je Roosevelt dan nakon napada proglasio stanje rata s Japanom, državni tajnici su se rastrčali po sjedištima velikih kompanija i zapanjenim direktorima predali narudžbe kakve nitko nikada nije ni sanjao.
Naredne četiri godine preobrazile su Ameriku, ali i svijet, od promjene svjetskog poretka do utjecaja engleskog jezika.
Kada buduće generacije budu učile povijest ovog stoljeća, događaji koje pratimo već par tjedana (sjetimo se koliko je malo prošlo od vremena kada je američki nosač u posjeti Splitu dobio naredbu za hitno isplovljavanje) bit će označeni kao jedna od prekretnica 21. stoljeća.
Da, postoje režimi spremni pokrenuti klasičan napad na jednu državu u Europi u 2022. godini. Da, postoje režimi kojima se slobode koje imate, uključujući društvene mreže čine ogavnim, pa ih zabranjuju kao Rusija – Facebook, Twitter pa i Instagram (pri čemu im naravno ne smeta guranje svoje agende kroz te iste mreže, što su radili godinama). I da, postoje režimi kojima vaše osobne slobode, demokracija, pravo govora i pravo javnog nastupa izgledaju kao kraj svijeta.
Ukrajina je napadnuta jer je htjela biti dio Europe
Ukrajina nije napadnuta jer je htjela u NATO, to je samo spin Rusije – niti bi Ukrajinu uz pobunjene pokrajine NATO primio niti je onaj NATO od prije par tjedana bio ikome opasnost. Rusija ionako već graniči s NATO-državama na zapadu (baltičke republike), a uostalom Rusija graniči i sa Sjedinjenim Američkim Državama, udaljenost između Velikog Diomeda (ruski) i Malog Diomeda (američki) u Berlingovom prolazu je ispod četiri kilometra.
Nuklearne rakete su danas ionako na podmornicama koje se mogu približiti svačijoj obali. Ukrajina je napadnuta radi svog europskog puta. Najave približavanja Europskoj uniji i općenito Europi. To je ono što ruska vrhuška nije htjela prihvatiti.
Autoritarni ruski režim prezire zapadni način razmišljanja. Prezire društvene mreže. Prezire mogućnost da svatko komentira, ima svoje mišljenje i svoj javno izražen stav. Prezire u krajnjoj liniji i vrijednost života. Kada vidite kako se ruske snage ponašaju na fronti, kako ih časnici šalju u bitku gdje potpuno suludo gube vlastito ljudstvo – postajete svjesni koliko je u pitanju izopačen režim, potpuno izopačenih vrijednosti.
Shvatite koliko malo takvom režimu vrijedi čovjek pojedinac. Osim naravno ako je član vrhuške. Hapse se mirni prosvjednici, za verbalni delikt kritike vlasti ili samo spominjanje kako je Rusija u ratu – predviđen je zatvor.
Bilo je i u nas, ima ih i još, oduševljenih Putinovim režimom. Čvrstom rukom, kako vole reći. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se ponašali da osjete par dana tu čvrstu ruku, da ne kažemo čizmu. Radi recimo kritike vlasti na društvenim mrežama. Ako društvene mreže veliki vođa uopće dopusti.
Zapad ispravlja svoje pogreške, Putin ne
Puno je toga ovih dana isplivalo. Puno se toga promijenilo. Od vojnih ulaganja zapadnih država do zahtjeva za energetskom i tehnološkom autonomijom. Oslanjanje na ruski plin, nešto što bi se rješavalo desetljećima, bit će riješeno u par godina. Tehnološka ovisnost u smislu da jedan zastoj dolaska brodova iz Kine može zaustaviti pola europske i američke autoindustrije – nešto je što će se mijenjati narednih godina.
Pitanje utjecaja preko društvenih mreža, gdje neki autoritativni ili diktatorski režim može uz realno smiješne novce, manje nego za iznos jednog jedinog borbenog zrakoplova kupiti političare ili čak cijele parlamentarne klubove po zapadnim državama – postaje legitimni predmet istraživanja novinara, tajnih i drugih službi. Zapad je svoje pogreške preispitao i mijenja se.
Ostaje pitanje vrijednosti. Putinova Rusija je ustala protiv zapadnih vrijednosti. Protiv modela gdje imamo pravo govoriti. Modela gdje imamo pravo pisati. Gdje imamo pravo predsjednika parlamenta zvati Njojo, a o ministru obrane javno pisati i pričati viceve. Gdje imamo pravo komentirati doktorate političkih moćnika.
Gdje imamo pravo reći što nam se sviđa, a što ne. Gdje imamo nešto, što se zove demokracija. Koliko god taj model, demokracija, u očima raznih autoritarnih režima i diktatura izgledao slab, snaga koju demokracija daje pojedincu upravo taj model čini jakim. I to se sada dogodilo.
Sukob diktature i demokracije
Sukob je ovo autoritarne diktature koja ne poštuje čovjeka, kojoj je pojedinac ništa, a vlast i režim sve, sa sustavima koji počinu od pojedinca i njegove volje. Taj kaotičan zapadni svijet se u par tjedana pokazao jakim i stabilnim, što Putin i ekipa oko njega nisu očekivali. Umjesto pobjede, zapeli su vojno, izgubili politički ugled, uništili vlastitu ekonomiju i Rusija je danas izolirana država nasilnik. Druga, velika Sjeverna Koreja.
Tužna zemlja autoritarnog režima koji hapsi svoje građane, a ostalima prijeti nuklearnim oružjem. Režim koji se toliko boji i vlastitih građana da im zabranjuje Instagram, jer ga plaše čak i šarene sličice.
Svijet u kojem živimo postao je svjestan koliko ga jedan luđak koji upravlja državom i vojskom može ugroziti. No, svijet je i brzo reagirao. Jako brzo. Putin neće zaustaviti demokratske procese, Europu ideja, demokracije i tolerancije. Europu slobodnog protoka misli i ideja. Europu otvorenih rasprava na društvenim mrežama.
Ostat će Putin zapamćen samo kao nasilnik koji je htio uništiti jednu državu, Ukrajinu, ali je time uništio i vlastitu zemlju. Ostat će zapamćen samo kao jedan od mračnih likova koji su htjeli zaustaviti kotač povijesti, a svojim djelovanjem su ga ubrzali. I taj kotač povijesti koji je upravo on sa svojom vrhuškom htio zaustaviti – na kraju će ga pregaziti.
Taj patetični nasilnik i zločinac koji je pokrenuo rat, Vladimir Vladimirovič Putin, htio je zaustaviti vrijeme, zaustaviti promjene, no kao i svi koji su to pokušali – samo ih je ubrzao, piše Index.hr
