Iako ne postoji zvaničan registar oboljelih, shodno parcijalnim podacima zdravstvenih ustanova, Bosna i Hercegovina bilježi sve veći broj pacijenata s epilepsijom. Na svjetski dan oboljelih donosimo priču o toj bolesti, uz savjete kako pomoći osobi tokom napada.
Epilepsija predstavlja jedno od najčešćih neuroloških oboljenja, a dijagnosticirana je kod jedan posto svjetske populacije. Ona podrazumijeva ponavljane kriza svijesti koje mogu pogoditi fizičko, mentalno i bihevioralno funkcionisanje osobe.
Uz što se osoba mora nositi s nepredvidivim krizama svijesti ili ostalim vrstama epileptičnih napada, pacijent svakodnevno mora uzimati i preporučenu terapiju, uz određivanje ograničenja koja se postavljaju u skladu sa vrstom oboljenja.
“U zavisnosti od učestalosti i kontrolisanosti napada, kreira se i način života. Kod nekih osoba s epilepsijom on je približno isti kao kod zdravih ljudi, dok je kod nekih malo više narušen”, kaže Larisa Kovačević, šefica Odjeljenja opće neurologije u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli.
Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničke slike i hetero auto anamnestičkih podataka, zatim se rade sve laboratorijske analize – od željeza u serumu, preko oralnog opterećenja glukozom do mineralograma jer osim kod epilepsije slične krize postoje i kod hipoglikemije i slično.
“Kada je riječ o liječenju, ono se prije svega zasniva na jednom dobrom psiho-terapijskom pristupu, jer vi morate imate povjerenje kod pacijenta, da bi on redovno uzimao terapiju, dolazio na kontrole i slušao sva vaša uputstva. Kada je riječ o farmakoterapiji, raniji antiepileptici su imali više neželjenih efekata, ali sada su oni noviji, sa dovoljnom širinom da se mogu davati i mladim ženama koje žele trudnoću i porod. Veoma je bitno da su svi oni na esencijalnoj listi lijekova te su dostupni svim pacijentima”, dodaje Kovačević.
Pored redovne terapije lijekovima, u svrhu liječenja epilepsije također se koristi i vagalna neuralna stimulacija i hiruško odstranjivanje žarišta, koja se u našoj zemlji još uvijek ne izvode. Zbog toga se pacijenti s indikacijama upućuju u referalne centre koji postoje u Beogradu i Zagrebu.
“Tamo se uglavnom šalju mlađi pacijenti ukoliko im je utvrđena farmakorezistentna epilepsija. Ukoliko pacijent i dobije ‘vagus nerv stimulator’ ili se odredi epileptičko žarište koje se hiruški odstranjuje, to ne znači da on nastavlja život bez terapije. Oni i dalje uzima terapiju, jer se hiruškim metodama samo pokušava smanjiti frekvenca napada”, pojašnjava Leila Avdić, specijalistica neurologije.
Epileptični poremećaji mogu biti simptomatski, odnosno sa simptom poznatog uzroka, kao što je moždani udar, povrede glave u saobraćajnoj nesreći, intracerebralno krvarenje kod tumora mozga te idiopatski, odnsono bez poznatog uzroka.
Tačan trenutak kada će nastati epileptični napad nemoguće je znati, ali u slučaju njegovog pojavljivanja kod oboljelog, od velike pomoći može biti i osoba koja se nalazi u neposrednoj blizini.
“Kada govorimo o epileptičnom napadu u kojem pacijent gubi svijest, on je kao takav izuzetno dramatičan. Osoba koja je u blizini svakako da ima strah za pacijenta. Ali, tada trebamo biti oprezni – ukoliko vidimo da pacijent pada, možemo mu pomoći kako ne bi zadobio povredu, odnosno udarac u glavu. Kada je već pao ništa u ruke i u usta mu ne smijemo dodavati. Trebamo ga okrenuti na bok, gledati da su disajni putevi slobodni te staviti pod glavu ono što imate pri ruci, u vidu jastuka, jakne, torbe i slično. Tada trebamo sačekati da napad prođe, jer svaki od njih ima početak, trajanje i kraj. U slučaju ponovnog napada poziva se služba hitne pomoći”, savjetuje Kovačević.
Osim težeg oblika epileptičnog napada, postoje i oni s kompleksnim žarišnim napadom u kojem djeluje da pacijent nije izgubio svijest, ali pravi određene nejasne pokrete. Tu su i oni napadi koji uzrokuju blage trzaje mišića.
Inače, oboljeli od epilepsije spadaju u specifičnu grupu pacijenata koji se liječe u tuzlanskoj Klinici za neurologiju, a kako bi se unaprijedio način pružanja usluga uskoro će biti uvedeno i telefonsko savjetovalište.
“Specifičnost je da je najviše oboljelih u mlađoj populaciji, a riječ je o obrazovanim i radno sposobnim osobama. Cilj nam je da im damo maksimalnu podršku, kako se ne bi osjećali usamljenim i stigmatiziranim, kao što jeste slučaj. Rad s njima organiziran je kroz tri sedmične specijalističke ambulante, uz vanredne termine u hitnoj i prijemnoj ambulanti. Sada im se želimo još više približiti otvaranjem telefonske linije, početno jednom sedmično u trajanju od sat vremena, gdje će im naše doktorice davati sve savjetodavne upute”, ističe Zikrija Dostović, načelnik Klinike za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli.
Svjetski dan oboljelih od epilepsije obilježava se 26. marta, a njega je kao takvog 2008. godine utemeljila djevojčica Cassidy Megan iz Kanade, s ciljem utjecanja na svijest javnosti o ovoj bolesti i upoznavanja sa osnovnim simptomima, načinima dijagnosticiranja te vrstama pomoći oboljelim, prenosi Klix
