“Sendy Jeans – rođen u Americi, sad živi u Bosni”; Senad Bešlagić – rođen u Doboju, živi u legendi
“Perem hlače za BMW i krojim gaće za Bayern!” – ispalio je Senad Bešlagić prije nego što ga je ovaj novinar i upitao šta ima. “Počele su mi, čovječe, dolaziti i supruge ambasadora koje interesira moja moda. Mo'š mislit’!”, trljao je ruke.
Senad Bešlagić – who is that? “Ono što Goran Bregović radi u muzici, ja radim u džinsu”, predstavlja se. “To znači da se nadahnjujem svjetskom muzikom, pardon – modom, koristim i etno-ideje, a ponekad možete pomisliti i da kradem – ali to je samo fatamorgana. Zato sam i napravio vlastiti brand. Ime mu je, naravno, Sendy Jeans.” Nije ga bilo briga što postoji Levi's, Riplay i Diesel: prije 15 godina napravio je sopstvenu fabriku odjeće od džinsa. U Bosni! Ali, kada vam kažemo da je fabrika sagrađena u općini koja se zove Tešanj, čuđenje i podsmjeh će prestati. Jer, veliki Financial Times proglasio je ovu općinu (sa još dvije u BiH) najzanimljivijom za investiranje u jugoistočnoj Europi.
Mada Senad Bešlagić nije pravi Tešnjak, već naturalizirani (izbjeglica je iz Doboja), zbog njegovih “blesavih” poduzetničkih poteza odmah se da zaključiti da ovaj čovjek nesumnjivo razmišlja “tešanjski”: skroz drukčije od poslovnog mainstreama u državi. A taj mainstream iz petnih se žila trudi da napravi deal sa državom, odnosno da mu ona pogoduje, tj. da bude politički favorit i da pobjeđuje na javnim tenderima. Ali, Tešnjaci su pristojan poslovni svijet kojem je sasvim jasno da je socrealistička era davno završena. Ovi ljudi ne čekaju, i naprosto se ne uzdaju u državu i sistem. Analitičarka Svetlana Cenić lijepo je kazala da se u ovom gradu biznis događa “ispod političkih radara”, van dometa politike. Još jedan pametni ekonomista, prof. dr. Aziz Šunje mu je ime, rekao je da je uspješan biznis u Tešnju (i još nekim gradovima) rezultat poduzetničke sposobnosti, a ne sistema. “Svi uspješni biznisi u BiH se, nažalost, mogu podvesti pod grešku u sistemu, prije nego pod plodove njegovog adekvatnog rada. Privatni sektor je prepušten sam sebi, a naši heroji su ljudi koji kreiraju vlastite biznise”, objašnjava profesor Šunje.
Greška u sistemu
Senad Bešlagić je, prema tome, greška u sistemu. Jer posluje po tešanjskom modelu, a to je, sada to već svi znaju – poslovna filozofija u kojoj se uspijeva na nezavisan način, samostalno, bez utjecaja vanjskih faktora i pomoći države. Nije to, konačno, nikakvo izmišljanje tople vode – to je notorna tržišna ekonomija.
Iskažite sada poštovanje, molim vas, jer slijedi top story o supermenu koji je preživio logor i odvođenje na (lažno) strijeljanje! Čak i kliničku smrt! Senad Bešlagić, glavom i bradom!
“Ja svoju firmu nisam napravio na javnim tenderima”, ponosno je počeo Bešlagić.
Naglašava da nikada nije bio član nijedne političke partije, ali jest Patriotske lige. Pokušao je da podigne i kredit kod tada (2002.) popularnog USAID-a, ali su ga odbili jer nije imao imovinu koju bi stavio pod hipoteku kao garanciju za vraćanje kredita. (Otetu imovinu koju je imao u Doboju, u Republici Srpskoj odakle je protjeran, USAID tada nije priznavao kao validnu.) “Kasnije su mi isti ti Amerikanci sami nudili kredit, ali ja sam odbio. Ko vas jebe, mogu ja i sam!”, zainatio se. I mogao je sam: Senad Bešlagić je “na neobjašnjiv način” 2003. godine, ipak, započeo izgradnju fabrike, a uselio se u nedovršen objekat.
Zašto “na neobjašnjiv način?
“Zato što ni sam ne znam s kojim sam parama to napravio. Imao sam samo dio potrebnih novaca koji sam iskopao iz zemlje.”
Iskopao iz zemlje? Kakve zemlje?
“Prave zemlje. Kada je moja porodica 1992. godine bježala iz Doboja, uspjeli smo zakopati u zemlju 53 hiljade njemačkih maraka. Okupatori su tražili i prekopavali zemlju, ali ništa nisu mogli naći. Moja mama je bila mudra pa je pare zakopala u plastičnoj kantici za kajmak, i to na mjestu gdje nikom ne bi palo na pamet da kopa – kraj bazena. Nakon rata, a prije nego sto smo ostvarili pravo na povrat imovine, ja sam u pratnji IFOR-a otišao u Doboj i iskopao te pare. To je bio moj početni kapital.”
Dobojski izbjeglica se odlučio za greenfield investiciju. To je vrsta investicija, za koju je značajno da se sa poslom počinje posve od početka, bez prethodne infrastrukture, poslovnih prostora i radnika. Kod greenfielda se u pravilu radi o direktnom ulaganju stranog kapitala, ali je Bešlagić – kao domaći investitor – valjda izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Čovjek je, da ne bi bilo zabune, firmu (fabriku) počeo praviti na livadi, bez ijednog infrastrukturnog priključka za struju, vodu, kanalizaciju, internet, itd. Treba biti pošten i priznati: za tako nešto stvarno je trebalo imati – onu stvar! “Ja sam čovjek koji je imao, pa nemao – tako da meni nije bio problem da krenem ispočetka”, kaže Bešlagić.
Ali, otkud Senad baš u tekstilnoj industriji?
“Pa, to je voda u kojoj najbolje plivam, i pitanje je gdje bi mojoj porodici bio kraj da nije bilo rata. Ja sam sada industrijski proizvođač, ali sam prije svega zanatlija koji je od džinsa napravio životnu priču. No, počeo sam odakle sam i trebao da počnem: od pijace.”
Bešlagić se sjeća da je biznis krenuo sa dobojske, maglajske, tešanjske i teslićke pijace. Tada petnaestogodišnji dječak prevozio se autobusom i prodavao robu iz torbe. Do pijace u Stanarima putovao je vozom. “Već tada sam, kao petnaestogodišnjak, vodio mamin posao i išao po nabavku materijala i prvih farmerica u Zagreb. Tada nije bilo butika, bili su tzv. komisioni”, prisjeća se Senad. Zagrebčani su bili bliže Trstu (koji je bio glavni centar za snabdijevanje bivše Jugoslavije farmericama i džinsom), tako da je dobojski tinejdžer iz prve ruke vidio šta se radi i kako se radi. Bešlagići su tada imali i porodičnu krojačku radnju u kojoj su šili odjeću po narudžbi i po mjerama.
Ispitivali mu porijeklo imovine
“Već 1978. godine pravili smo dobre poslove, tako da sam ja relativno brzo postigao sjajan uspjeh u džinsu. Prijavljivao sam million maraka prometa, za razliku od mojih rođaka, krojača Krdžalića, koji su prijavljivali 100 hiljada. Nekima se to nije sviđalo, pa su me u mojoj 26. godini posjetili inspektori za ispitivanje porijekla imovine. Pitali su me otkud mi vila sa bazenom i nov BMW. Direktor Poreske uprave u Doboju imao je sličnu kuću i ostalu imovinu, i ja sam ga pitao da li on može dokazati porijeklo. ‘Ne ispituje se porijeklo imovine meni, već tebi‘, odgovorio je”, nastavlja dalje priču Bešlagić.
Senad Bešlagić dokazao je tada porijeklo svoje imovine. Dobio je i potvrdu da nije lopov. Ali, kada je 2. maja 1992. sa još 30 hiljada Dobjlija protjeran – morao je ostaviti sve, uključujući i milion maraka repromaterijala i gotovih proizvoda. Ostao je bez ičega. Ovaj vječni roker kaže da mu je gotovo više žao kolekcije od stotina long play (LP) ploča vodećih svjetskih rock i heavy metal zvijezda, nego vlastite kuće koju su zapalili agresori. Kasnije je zaglavio i mjesec dana u logoru tzv. Herceg-Bosne. Pao je, ali važno je ustati, zar ne? Još se tinta na potpisima Dejtonskog mirovnog sporazuma nije ni osušila, a Bešlagić je već bio u Italiji. Dogovarao je da (ponovo) pokrene stari biznis. “Volim ovaj posao, volim džins! Ako te ljubav nosi, uvijek ćeš uspjeti! Bio sam sretan! I sada sam sretan, sa 59 godina! Adrenalin me još uvijek drži!”, ushićen je Senad. Sa mašinama koje je dobio od poslovnih prijatelja iz Italije obnovio je proizvodnju u iznajmljenom prostoru u Jelahu, a u Tešnju je otvorio butik. Kirija u Jelahu vrlo brzo postaje nepodnošljiva, pa Sendy Yeans prije vremena seli u (već pomenutu) nedovršenu fabriku. U isto vrijeme, ova firma otvara prodajne objekte u svim većim gradovima u Federaciji BiH. U sarajevskoj Ferhadiji Sendy Jeans je samo u jednoj sezoni prodao farmerica i ostalog džinsa u vrijednosti pola miliona KM. Konačno je izašao iz anonimnosti: Sendy Jeans je brend! Čovjek ipak nije bio lud kada je odlučio da brendira svoje farmerke!
Ali, ne lezi vraže: ovo je Bosna! Kineska (tekstilna) roba uskoro pravi dar-mar na tržištu. Kinezi, međutim, ubrzo posustaju, ali ih prestiže – second hand roba! “Ta psihologija polovne robe je strašna. Ona se ubacila kao legalna konkurencija na tržište, mada tu ima svašta: nove robe na koju nije plaćen porez – ima čak i odjeće koja je skinuta sa mrtvaca i bolesnih ljudi! No, ni to nije ključni problem. Glavni problem je oslabljena kupovna moć građana ove države”, kaže Senad Bešlagić.
A možeš li pojasniti ono s početka… Kako to pereš hlače za ‘BMW’
“Došli su mi ljudi iz jedne njemačke fabrike koja proizvodi farmerke za motoriste koji voze BMW motocikle. Nisu to obične farmerke, one su na neki način armirane (pojačane) sa tri dodatna elementa. Ne poderu se nakon pada s motora. Od mene su tražili da perem (izbjeljujem) farmerke, ali nakon što uradim tzv. tintovanje. To je farbanje prilikom kojeg se upotrebljavaju tri boje. Vrlo je zahtjevno, bilo je tu i testiranja i laboratorijskih ispitivanja. Na kraju smo potpisali ugovor na pet godina.”
A, kako krojiš gaće za ‘Bayern’?
“Ne baš gaće. Kada su Nijemci vidjeli da smo mi u ovoj industriji kod kuće, tražili su čak i neke ideje od mene, tj. da uradim uzorke po mojim vizijama. Prvo ću napraviti bosansku narodnu nošnju od džinsa. Imam sačuvane čakšire i fes od mog rahmetli djeda krojača. Sve ću to, dakle, napraviti od džinsa, moderno izbijeljenog, samo neće biti modnih detalja koji su ‘poderani’. Eh, taj uzorak ću pokazati Nijemcima i predložiti im da bavarsku narodnu nošnju uradim od izbijeljenog džinsa. Ta njemačka (bavarska) nošnja se, pored ostalog, sastoji od prsluka i kratkih pantalona (dakle, ne gaća – kako sam karikirao na početku), ali sva je napravljena od kože. Prema tome, umjesto kože ja ću izbijeliti džins, ali ću napraviti još neke svoje inovacije. Inače, tu narodnu nošnju u svečanim prilikama nose nogometaši Bayerna.”
Šta misliš o kampanji ‘Kupujmo domaće’?
“Tu samo Hrvati imaju disciplinu, Bošnjaci i Srbi su liberalni, oni kupuju sve” – potvrđuje Bešlagić svoju upućenost.
Imaš li mišljenje o našoj državi?
“Ne treba postavljati pitanje šta ti možeš učiniti za državu, već – šta država može učiniti za tebe. “Za početak bi, naprimjer, država mogla konačno osnovati trgovačke sudove”, kaže Bešlagić. “Pa, mi imamo redovne sudove kod kojih godinama ne možeš doći na red. I, kad konačno dođeš na sud, ne možeš ništa naplatiti od tužene mušterije, jer je u međuvremenu ostala bez imovine. To je veliki problem za sve firme koje pošteno posluju.”
(Gornji redovi nastali su 2017. godine kao dio rukopisa za knjigu LUKAVI BIZNIS. Pet godina poslije…)
“Ja mogu da živim i od uspomena…”
U međuvremenu je Sendy Jeans zadesio veliki požar. Milionsku štetu Bešlagić je uz pomoć prijatelja brzo sanirao. No, nelojalna konkurencija uzima svoj danak, prodaja pada, pa je Bešlagić morao podići kredit od 200 hiljada KM kako ne bi otpuštao radnike. Ali, nesreća nikad ne dolazi sama. Senad teško obolijeva. I, kada su neki već pomislili da je putnik za onaj svijet, potpuno je ozdravio. Ima Boga.
Sendy Jeans je najveći posao napravio na ženskoj modi. Radio je male serije – dakle modu, ne konfekciju. “Međutim, trendovi posljednjih godina su brutalni”, kaže Senad Bešlagić. “Tržište je puno jeftine robe, moderne, ali nekvalitetne. Današnjim djevojkama i mladim ženama to je dovoljno: par puta obuci i baci. Nikada se nisam mogao pomiriti sa tom filozofijom. Nikada repromaterijal nisam nabavljao u Kini i Turskoj, već samo i isključivo u Italiji. Čak i danas, kada se na tržištu može opstati samo sa niskim cijenama (i sumnjivim kvalitetom), ne odustajem od svog ideala: izvrstan kvalitet i moderan dizajn. Ne možemo svi ići lakšim putem. Konačno, ja mogu da živim i od uspomena”, pomalo sa sjetom govori Bešlagić. “Za ideale ginu budale”, reći će zlobnici. Ali, gdje bi svijet bio “da za ideale ne ginu budale”?
Senad Bešlagić je tokom posljednjih pet godina rasprodao objekte koje je imao po regionalnim bh. centrima, i otišao u mirovinu. Glavni poslovni objekat od 4.000 kvadratnih metara u Tešnju, prepustio je djeci na upravljanje – uz njegovu superviziju, naravno. Nakon što su njegovi sinovi došli na ideju da i taj objekat prodaju (nalazi se na izvrsnoj lokaciji između Doboja, Tešnja i Teslića), Senad je priznao: “Nikako ne bih volio da se prodaja dogodi za moga života”. Šta ti je ljubav!
Sendy Jeans ušao u povijest, Senad Bešlagić u legendu
Šta se to dogodilo sa Senadom Bešlagićem i njegovim Sendy Jeansom? Je li propao? Nije, naravno.
Ko želi maksuziju, ide u Sendy Jeans u Kraševo kod Tešnja. Tamo će mu skrojiti i sašiti odjevni predmet po mjeri, ali brendiran. Bešlagić je zadržao i staru dobru klasiku, “sa kojom se čovjek nikada ne može obrukati”. I na toj klasici piše: Sendy Jeans. “I danas ima jedan dio omladine koji se želi dobro obući i za to platiti nešto više, jer znaju da ovdje nema prevare. Zbog njih mi je duša na mjestu”, i dalje je sentimentalan naš sagovornik, vlasnik brenda koji je ušao u povijest tekstilne industrije u BiH.
Kada bi se ponovo rodio, šta bi Senad Bešlagić promijenio u svom životu?
“Ništa, osim jedne stvari”, kaže. “Vratio bih se desetak godina unazad, u 2010. recimo, zatvorio proizvodnju, a brend iznajmio nekome ko ima jeftinu radnu snagu. Jer, ovim svijetom vlada surovi profit, a u njemu nema mjesta za sentimentalnosti”.
Zapravo bi se sa životom koji je živio Bešlagić zamijenili mnogi veliki tajkuni koji imaju daleko veće bogatstvo od njega. Ovaj dobri čovjek živio je ispunjen život, a ne lažan; nije bilo samo “use, nase i podase”. Njegov život imao je smisao i misiju: ljubav. Trag koji je ostavio će trajati. Nema fakultetsku diplomu, ali bi svakako imao šta reći studentima koji studiraju tekstilnu tehnologiju, a mnogo toga bi se od njega moglo naučiti i o modnom dizajnu. Zato, njegov Sendy Jeans zaslužuje barem fusnotu u ozbiljnom univerzitetskom udžbeniku.
“SENDY JEANS – ROĐEN U AMERICI, SAD ŽIVI U BOSNI”, slogan je Bešlagićeve firme. On je rođen u Doboju, ima 64 godine, živ je, i pozdravlja nas sa mjesta na kojem je uvijek i trebao biti. Iz legende. Senad Bešlagić. Biznismen i čovjek na kojeg se treba ugledati. Skinite mu kapu, poštovani čitatelji!
(Ovo je rukopis iz knjige LUKAVI BIZNIS koja uskoro izlazi iz štampe, autor je Hajrudin Redžović)
Piše: Hajrudin REDžOVIĆ
