Stari zanati u Bosni i Hercegovini nekada su bili glavni izvor prihoda, no, vremenom, oni polako odlaze u zaborav. Zainteresiranost mladih da se bave određenim zanatima je sve manja, pa često ni posao kojim su se bavili njihovi preci ne žele nastaviti.
U vremenu kada vlada nezaposlenost, iako pruža dobre mogućnosti, zanat nije nešto za šta će se mladi u našoj zemlji opredjeliti. Da je zaista tako govori činjenica kako je većina zanata na granici nestajanja, a jedan od takvih je i sahadžijski zanat.
Nekada su sahadžije imale pune ruke posla, a dolazak moderne tehnologije i digitalnih satova uveliko je ograničio čuvare ovog zanata. Ipak, u našoj zemlji, uprkos brojnim ograničenjima, postoje mladi koje njeguju tradiciju ovog posla.
Bajro (24) i Emir (17) Mešić, jedine su sahadžije na području Zeničko-dobojskog kantona, a ovaj posao nastavili su iz ljubavi prema preminulom ocu. Njihov otac Ejub Mešić dobro je poznat sahadžija u ovom kraju, koji je uprkos invaliditetu, uspio pokrenuti biznis i ostaviti ga u amanet svojim sinovima.
– Naš otac bio je invalid 100 posto i uvijek je uz sebe imao pomoćnika. On je bukvalno bio mozak za ovaj posao, ali nije mogao raditi ništa rukama. Zbog toga je učio druge pomoćnike da budu njegove ruke, i hvala Bogu, mogao je tako raditi, jer je na to već navikao. U srednjoj školi imao je pomoćnika s kojim je radio. Otac je prolazio odličnim uspjehom. Osnovnu školu završio je u Banja Luci, a srednju je završio u Zagrebu. Iz osnovne škole imao je opciju da ide u Rusiju ili u Zagreb. Pauzirao je srednju školu dvije godine kako bi mogao ići u Zagreb koji mu je bio bliže, jer tada je bilo teže za putovanje. Tamo je završio školu za strojarstvo, smijer precizni mehaničar. Bio je snalažljiv i uvijek je uz sebe imao pomoćnike, družio se sa svima pa su i njemu svi pomagali – kazao nam je stariji Ejubov sin, Bajro, te dodao zašto se odlučio baviti ovim zanatom.
– Od malih nogu sam bio u radnji i upisao sam srednju školu Tehničar za mehantroniku, kako bi mogao taj zanat nastaviti. Brat je, također, upisao istu školu da bi mogao biti pomoćnika a kasnije i radnik, da možemo zajedno nastaviti očev zanat. Obojica smo u radnji provodili vrijeme i igrali se s dijelovima satova.
S velikom ljubavlju braća Mešić pričala su nam kako je bilo raditi s njihovim ocem.
– Pa bilo je poprilično lagano, nije bilo mnogo muke. Kod njega je princip bio da se sve može srediti ako se malo potrudiš. On nam je objašnjavao šta se kako radi, ako nešto nismo razumjeli pokažemo mu malo bliže. Imali smo sprave koje povećavaju, pa smo mu i tim pokazivali, a onda nam je on objašnjavao šta gdje treba naštimati – kazao je Bajro.
– Vjerovatno zato što je mnogo ljudi naučio kako raditi ovaj posao, naš otac je stvarno znao sve objasniti, do u detalj, kako se treba šta raditi. Detaljno je objašnjavao tako da mu je bilo potrebno malo pokazati, a ostalo si mogao sam uraditi bez ikakvih problema – dodaje sedamnaestogodišnji Emir.
Želja njihovog oca Ejuba bila je da njegovi sinovi nastave ovaj posao.
– On se čitav život trudio da ovaj zanat ostavi nama, pošto je to jedini zanat na ovom području i koji možemo obavljati u svojim kućnim prostorijama. Mi smo ga nastavili, jer je to bila njegova životna želja, da njegovi sinovi nastave njegovim putem – govori nam Bajro.
Dok većina njegove generacije želi završiti školu i otići van države, sedamnaestogodišnji Emir, ide u srednju školu, a poslije školskih obaveza odlazi u radnju kako bi što bolje savladao ovaj posao, te ga radio jednako dobro kao i njegov otac i brat.
– Mnogi su me pitali da li poslije srednje škole planiram ići van BiH, kažem im da to ne planiram, jer ja volim ovaj posao i volim se baviti ovim.Trenutno mi nije teško ići u školu i raditi, bilo je malo ove godine, kada sam bio prva smjena, ali inače nije. Vjerovatno kako se što više praksam i učim, sve mi je lakše raditi. Hvala Bogu imam i dobar vid tako da bez ikakvih problema to radim.
Šta je potrebno da bi neko bio dobar sahadžija otkrio nam je Bajro.
– Najbitnije je da ima mirnu ruku i čelične živce, jer stvarno dijelovi su sitni i zna se lako desiti da se potkrade neka sitnica i odmah kompletan mehanizam neće da radi. Jedina razlika između doktorskog i ovog posla je što doktor ima veću odgovornost, jer on ako napravi grešku može izgubiti osobu, dok mi ako napravimo neku grešku, možemo izgubiti sat, a za sat se mogu nabaviti dijelovi.
Kažu nam da uprkos digitalizaciji imaju pune ruke posla.
– Razlika nekada i sada jeste što su prije bili zastupljeni mehanički satovi sad ima i električnih satova i pametnih satova. Međutim, ljudi se opet vraćaju mehanici zato što može duže biti u upotrebi i lakša je za održavanje. Pretežno ljudi koji su takav sat dobili za uspomenu, oni i dolaze da ga poprave, zato što hoće da imaju uspomenu od svojih voljenih. Također, ko hoće da kupi neku uspomenu pretežno bira mehanički sat, jer duže može trajati. U današnje vrijeme jeste teško doći do dijelova, mada ništa nije nemoguće. Ako se ne može naći neki dio, onda pretežno ima kompletan mehanizam da se zamjeni, pa se sat opet nekako može srediti – pojasnio nam je Bajro.
Zbog potražnje, ali i opstanka njihovog porodičnog biznisa osim popravke i prodaje satova, oni u svojoj radnji prodaju i prirodne proizvode kao što su med, čurekotovo i kokosovo ulje, a u planu su u svoju ponudu uvesti još neke domaće i prirodne proizvode.
“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.
