Jedan od najpoznatijih tešanjskih parova: Zlata i Jozo Katinić 54 godine su u skladnom braku

/

Za ljubav, ali i za brak potrebno je dvoje. Biti i dijeliti sve s jednom osobom, više od pet decenija, uspjeh je kojim se samo rijetki mogu pohvaliti. A uprkos svim životnim nedaćama, dobru i zlu, sreći i tugi, smijati se od srca. Takvi su naši sagovornici, Zlata i Jozo Katinić, dobro poznati tešanjski par, koji će u oktobru navršiti pune 54 godine braka.

Zlata je rođena u Derventi, a Jozo u Slavonskom Brodu. Cijeli život radili su kao prosvjetni radnici, a penzionerske dane provode s kćerkom Bernadetom, zetom Enesom i unucima Malikom i Damirom, na koje su neizmjerno ponosni. Dočekali su nas na broju 36, nasmijani, puni pozitivne energije i pričali o svom životnom putu, kako su se upoznali, odlučili život graditi u Tešnju i tu ostati.

„Upoznali smo se na drugoj godini, na jednom predavanju. On je sjedio u zadnjoj a ja u prvoj klupi. Slučajno sam se okrenula i vidjela plavi džemper s bijelom kragnom i rolnicom kosom. Samo sam ga pogledala i svidio mi se, ali sam šutila. Vjerovatno je primjetio taj moj pogled, pa je na odmoru, kada je bila pauza od pola sata, prišao mi i pitao “Kolegice hoćemo li na kafu” i pristala sam. Sjeli smo u studentski atrij, popili kafu, popričali i tako je to krenulo. Zabavljali smo se tri i po godine, a sada brojimo 54 braka“, kazala nam je Zlata, dok Jozo dodaje da se i on jako dobro sjeća njihovog prvog susreta.

„Kada smo se upoznali, eto ona je spomenula moj džemper, a ja se sjećam njene haljine i sada je vidim pred sobom. Bila je zelena haljina. Znam da sam bio dole na predavanju, a ona je išla na drugi sprat na historiju. Ode moja zlata uz stepenice, a ja je čekam da ona završi i tako je to krenulo. Zabavljali smo se do 1968. tada sam ja otišao u vojsku i poslije vojske trebao sam na posao.“

Dok je Jozo bio na vojnom roku, Zlata je za to vrijeme došla kod rodbine u Tešanj. Malo se raspitala i pronašla im posao u prosvjeti.

„Posao nam je našla Zlata. Moram biti iskren da nikada radnije nisam čuo za Tešanj. Za Teslić i Maglaj jesam, tamo sam i bio, ali u Tešnju nisam. U vojsci sam bio u komandi avijacije u Zagrebui tamo sam imao sve ucrtane karte. Tako nađem Tešanj i vidim grafički znak. Znam moju Slavoniju, Đakovo, Bosanski Brod, Derventa i svi imaju isti znak. Kontam, pa lijep je grad i svidi mi se na prvu, Kažem ja Zlati da prihvatam. Pred moj odlazak iz vojske 1969., došla mi je razglednica koja me i dovela u Tešanj. Naravno, Zlata na prvom mjestu, pa razglednica na kojoj je bio prikazan Kiseljak, bazen, crnogorica, trava zelena, plava voda, Gradina, Sahat kula i još nekoliko interesantnih zgrada. Mislim, jao ljepote, pa ovo je nemoguće,“prisjeća se Jozo, te nam govori kako je izgledao prvi dolazak u Tešanj.

„Nakon vojske došao sam kući i rekao roditeljima da odlazim. Upitao me tata znam li gdje idem, rekao sam da ne znam, ali ću upoznati. Zlata mi je rekla da moram u Doboj doći prije sedam sati, jer je oko pola osam zadnji autobus za Tešanj. Bila su samo dva autobusa u toku dana. Došao sam i nađem autobus, sjećam se, bio je plave boje, Centrotrans, i piše Tešanj-Doboj, ali bio je zaključan. Dolaze kondukter i šofer, a nakon nekog vremena ušli smo i mi putnici. Kažem ja kondukteru da ću za Tešanj i pošto nikada nisam bio da mi na vrijeme kaže na kojoj stanici ću izaći, da bih se pripremio na vrijeme. Tada nisam znao da je Tešanj posljednja stanica (smijeh). Išli smo premo Medakova, bio je makadam, silna prašina. Izlazili su putnici i ostalo nas je malo. Odjednom pođoše se svi dizat, a ja ostajem da sjedim, kaže meni kondukter stigli smo, gledam gdje smo stigli. Naprijed stjena, s desne strane stijena, a s lijeve nekakva provalija i opet stijena. Odmah mi je slika sa raglednice nestala (smijeh).  U neznanju sam izašao i odmah stao u lokvu vode, bio sam sav mokar. Zlata me dočekala na mostu kod današ njeg Doma kulture i to je bio moj prvi susret s Tešnjem.“

Iako nisu rođeni i odrasli u Tešnju, ovdje su odlučili graditi svoj život. Kako nam govori Zlata zadržala ih je ljudska toplina i povjerenje.

„Moj Jozo nije znao gdje je Tešanj, tražio ga je na geografskoj karti, jer nikada nije čuo za njega. Međutim, ja sam bila porodično vezana, jer su mi dedo i nana bili odavdje. U Tešanj sam došla slučajno na ferije, otišla u školu, pitala ima li mjesta i bilo je. Odmah sam i njega pozvala. On je bio u vojsci u Zagrebu i kada je našao na karti da je onaj fini krug, da je malo veći grad, onda mu je bilo drago. Došli smo ovdje, dobili stan, prihvatili su nas. Pažnja, ljubav, taj ljudski faktor u Tešnju, ljudska toplina, to nas je zadržalo. Gdje god da smo ušli, nije mi trebao novčanik, ako ga slučajno zaboravim, ne postoji prodavnica, koja mi namirnice neće dat, a ja ću donijet novac. Veliko je to povjerenje u ljudima. To je bila ta toplina.“

Jozo je bio fudbaler. Prvo je igrao za NK Nafta iz Bosanskog Broda, pa za BSK, a po dolasku u Tešanj igrao je za TOŠK.

„Nakon ugovorenog posla u školi, Zlata mi kaže da se javim u klub. Odvede me kod Seida Hodžića u Općinu i on me pita bili mogao doći na trening. Malo sam se bio udebljao, nemam ni snage i kažem mogu ja doć, ali nemam snage i on meni kaže da ođem. Već na prvom treningu pitao me kad mogu da raskinem ugovor s prethodnim klubom. Otišli smo u vatrogasni dom i pitao me šta tražim i koji su uvjeti da dođem. Ja kažem stan. Kaže on meni prvi stan koji bude slobodan je tvoj. I tako je i bilo. Doduše ne prvi, ali je ispoštovao dogovor. I u tom stanu smo proveli 17 godina, tu smo živjeli, odatle napravili kuću i ovdje počeli živjet. Tamo nam se i Berna rodila, u tom stanu.“

I Zlata je česta bila na utakmicama.

„Išla sam i navijala. Jednom kad je povrijedio arkadu, utrčala sam u igralište, krv ga oblila, pa su se šalili ostavite nju neka ona igra. Navijači su tada živjeli za fudbal. Vjerovali ili ne, ali svako jutro ispred naših vrata je bila tepsija kolača i zapakiran paket. U tom paketu ili je njemu košulja, džemper, meni bluza, eh to je bio Tešanj. Oni su navijali volili sport uvijek i jednostavno su nas prihvatili srcem.“

Priča nam Zlata i kako se njen djed, koji je bio hadžija, nikada nije protivio što je za svog životnog partnera odabrala Jozu.

„Imala sam stariju nanu i djeda. Djed je pitao Jozu bil znao voziti auto, a on je odgovorio da bi položio. Djedu je tada bilo 80 godina, bio je hadžija, završio hifz u Istanbulu, ali se nikada nije protivio što je mješovit brak, jer je cijenio ljude po karakteru. Dao nam je novac da kupimo Fiću, koji je tada bio bolji nego današnji Mercedes. Bila je velika potraga za Fićom, ali smo ga našli. Tako da me Jozo često vozio kod nane i djeda, jer se unuci nevjerovatno vole to su posebne ljubavi.“

U Zlatinoj i Jozinoj kući uvijek ima mjesta za slavlje. Podjednako se slave i Bajrami i Božić, te su na taj način, govore nam, bogatiji za jedno iskustvo.

„Svako poštuje svoje običaje i napravi šta je prigodno za taj praznik. To je tolerancija, to je normalno, jer Bosna je uvijek bila zajednička država. Kod mene u kući je i Božić i Bajram. Ja postim Ramazan, on obilježava svoj Božić i Uskrs, djeca dolaze i sve normalno teče. Niko nikome ne smeta, nasuprot ljepše je, bogatiji smo za jedno iskustvo, jedan običaj.“

Otkrili su nam i šta je potrebno da bi jedan brak opstao čak 54 godine.

„Imali smo Fiću, pa smo često odlazili u Brod i Derventu. Vodili smo računa da s vremena na vrijeme izađemo. Mladima savjetujem da što više ilaze i imaju sadržaj svog braka, da prave česte izlete, koji su jedan smisao i osvježenje. Mnogo smo putovali, ali i imali tolerancije u nekim sitnicama. Danas se za glupe sitnice ljudi razdvajaju. Da dođe do svađe sebi nikada nismo dozvolili, nastojali smo da sjednemo popijemo kafu, ljutnje nema, šutnje nema, jednostavno dogovor. Živjeli smo onim skromnim prosvjetnim životom, ali zadovoljni,“ kazala nam je Zlata, dok Jozo dodaje da je potrebno i jedno zrno ljubavi:

„Uvijek sam razmišljao kako neko može da doživi 10, 20, 40 godina i koliko tegobe i zadaće svoje mora da ispuni da bi došao do toga. Nama je došlo evo 54 godine. I sad se sjećam potpisa. Sve mi je jako brzo prošlo. Po meni mora postojati nekoliko stvari koje čovjek treba ispuniti još od starta, kada počnu kao momak i djevojka, do posljednjeg dana. Mora znati šta ga očekuje. Za ovako uspješan brak, a smatram da je uspješan, jer imamo divnu kćer, zeta i unuke, potrebno je i zrno ljubavi iz kojeg će se kasnije razvijati cvijet, klas, raširit će se. Također je potrebno veliko povjerenje, strpljenje, praštanje i malo para da se može živjeti.“

“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.

Ukoliko imate vijest a želite to podijeliti s nama pošaljite nam sadržaj putem kontakt forme. Ako imate najavu događaja ili poznajete neku osobu o kojoj biste voljeli da čitate budite slobodni da nas kontaktirate. Osim kontakt forme Vaše materijale možete slati i putem vibera na broj 061/388-818


Povezani postovi

Promjene na čelu stranka: Edin Mahmutović umjesto Fahira Sole predsjednik OO NES (ASDA) TEŠANJ

Dosadašnji dugogodišnji predsjednik OO NES (ASDA) Tešanj Fahir Solo...

Poznati nosioci lista političkih stranaka za lokalne izbore u Tešnju

Kako se približavaju rokovi za predaju lista tako i...

Tešanj: U Aleji pisaca u Bobarama održan 3. Međunarodni pjesnički maraton

Plaketu Zlatni stih dobila je književnica Emina Selimović, Srebreni...

Tešanj: Tokom vikenda rođeno pet beba

Kako stoji u izvještaju Službe civilne zaštite, na porođajnom...