U periodu korone i pandemije vezane za spomenuti virus često se mogla čuti pogrešna sintagma – “socijalna distanca“. Služila je da objasni ljudima kako moraju biti udaljeni jedni od drugih jer se virus širio međusobnim kontaktom.
Svakako da pridjev “socijalna“ u ovom kontekstu nije adekvatan i da je trebalo koristiti izraz “fizička distanca“. Na ovaj način se objašnjava da ljudi trebaju biti udaljeni jedni od drugih dva metra, a ne da međusobno ne komuniciraju ili “ne druže“ (socio – društvo).
Prošlost ljudske vrste je puna raznih “socijalnih distanci“, koji su posljedica neznanja ili puke stereotipije prema nekom pojedincu ili skupini ljudi. Najagresivniji elementi stvaranja takve distance su išli i prema totalnoj dehumanizaciji neke skupine ljudi. Nekada se radi o podjelama na osnovu neke naslijeđene strukture, kao što su rasa, spol i dob, a često i zbog stečenih struktura, od religije do ekonomske segregacije. Svaka od navedenih segregacija se mogla zvati “ekskluzija“, jer je isključivala nekog pojedinca ili skupinu ljudi od baze društva.
Individualizirani plan i program
Od ove pojave u društvu nije bilo isključeno ni obrazovanje. I danas gledamo dokumentarne filmove u kojima su se ljudi negroidi borili za prava da studiraju ili budu dio reprezentacije svoje države. Sve se to dešavalo prije nekih 60 godina, a u Južnoafričkoj Republici tek prije 27 godina se desilo da ljudi crne boje kože nastupaju za svoju reprezentaciju u ragbiju. Segregacija i diskriminacija počinju od ranog odgoja i obrazovanja, a škola u tome igra značajnu ulogu te ona često mora biti korektivni elemenat stanja u društvu.
Inkluzija (inclusio – uključivanje) u obrazovanju se zvanično javlja prije pola stoljeća, a na ove prostore dolazi tek početkom ovog stoljeća. Svakako su i ranije bile prisutne pojave “uključivanja“ određenih društvenih grupa u sustav obrazovanja. Treba ovdje spomenuti da je opće opismenjavanje i obavezna osnovna škola najveći inkluzivni proces u bivšoj državi. Ova legislativna rješenja su pomogla i ekonomskom razvoju države, ali i dale svima pravo na obrazovanje. A to je, nakon svih segregacija i diskriminacija, od spolne do ekonomske, bila veoma ozbiljna inkluzija.
Ipak, danas kada se govori o inkluziji misli se o aktivnom učešću osoba s “individualiziranim planom i programom“ (IPP) u školskom sustavu. Za razliku od ranije puke “integracije u obrazovanju“, inkluzija uključuje sve elemente ljudske raznolikosti u pogledu sposobnosti, jezika, kulture, spola, starosti i svih drugih različitosti. Kada se kaže “inkluzija“ osnovni aspekt pogrešnog razmišljanja i stereotipa je da se radi o uključivanje osoba s fizičkim i mentalnim smetnjama.
Svima nam inkluzija nekada zatreba
Zanimljivo bi bilo spomenuti i inkluziju koji doživljavaju ljudi, ili najčešće učenici mlađe dobi, kada promijene sredinu. Nekada treba učiti i “jezik domaćina“, pa je to osnovna inkluzivna integracija. U periodu globalizacije i velikih migracija često se vodi računa i o asimilaciji i akomodaciji, koja ne smije degradirati ili uništiti osnovnu kulturu imigranta. Tu se radi o “uključivanju“ ljudi koji nemaju nikakve fizičke ili mentalne smetnje. Oni su nam primjer da nam inkluzija svima nekada zatreba.
Česta je pojava i društvene “inkluzije“, koja je posebno izražena kod mlađih u učeničkom dobu. Vjerovatno su modni trendovi, stilovi oblačenja, sleng komunikacija i sve druge stvari dio integracije i “uključivanja“. Tu se osobe svojevoljno uključuju u određeni segment društva kojem se akomodiraju. Ovaj oblik inkluzije se zaboravlja, a važan je integrativni faktor odrastanja svakog pojedinca.
Konkretna inkluzija po IPP-u u obrazovanju uglavnom i danas podrazumijeva one s fizičkim ili mentalnim poteškoćama razvoju. To je najugroženiji dio društva i prema njemu obrazovanje ima poseban odnos u inkluziji. Ovdje treba razlikovati dva osnovna tipa. Jedno je fizički nedostatak u kojem učenik, ali i svaka druga osoba u takvom stanju, može bez ikakvih problema savladati ono što zovemo “nastavno gradivo“.
Društveni prihvaćeni i ekonomski aktivni
U svojoj praksi sam imao niz takvih učenika koji su u nekom segmentu obrazovanja bili iznad prosjeka i svojih kolega. Takvoj djeci uglavnom treba samo “socijalna inkluzija“ i neki oblik empatije. Najveći problem koji oni doživljavaju nije vezan za obrazovanje, nego za nedostatak empatije. Sa aspekta znanosti njima ne treba IPP, nego društvena prihvaćenost. Obrazovanje u ovom segmentu ima zadatak da “proizvede“ osobe koje će biti društveno prihvaćene i ekonomski aktivne sukladno svojim mogućnostima.
Drugi aspekt inkluzije je onaj za učenike s poteškoćama u mentalnom razvoju. Tu svakako medicina mora igrati mnogo veću ulogu. Veoma je bitno da, osim klasične društvene prihvatljivosti i empatije, ljekari budu oni koji će reći šta, kako i na koji način neki učenik može obuhvatiti u svom školovanju. Pravljenje “zbirnog“ IPP-a za različite oblike i stanja nije adekvatno niti svrsishodno. Tu sam nastavnik teško može, osim osmijeha na licu djeteta, nešto učiniti bez mišljenja specijaliste. Nekada je osmijeh najpotrebniji.
Samo sjedenje učenika u razredu s ostalom djecom nije inkluzija. To je isto kao da meni date da igram u Realu i to nazovete inkluzijom. Ja se psihički, a posebno fizički i taktički, ne bih akomodirao niti mogao biti na terenu. To ne da me ne bi “inkludiralo“, nego bi me vjerovatno i psihički “uništilo“. Takav oblik “društvene akomodacije“ može biti i kontraproduktivan. Zbog navedenog je bitno da se vidi na koji način se može vršiti “inkluzija u obrazovanju“.
Dio humanosti i životni stil
U ovu priču treba dodati i druge koji trebaju raditi po IPP-u. Taj aspekt priče se može vezati za brojne sportiste ili za one koji imaju neki (jači) aspekt određenog vida inteligencije. Sigurno da onima s nadprosječnom matematičkom, prostornom, umjetničkom, linvističkom ili kinetičkom inteligencijom treba IPP. U praksi sam imao učenike koji su sjajni šahisti ili oni koji imaju komunikativne sposobnosti. Zanimljivo da se njihov način rada i učenja, kod ove dvije kategorije učenika, uopće ne poklapa i radi se o dijametralnom načinu obrazovanja. Rijetko će vam “šahista“ nešto posebno objašnjavati ili “komunikolog“ matematički računati. I takvoj djeci nerijetko treba “uključivanje“, jer ih ostatak društva “isključuje“ zbog njihovih odlika.
Inkluzija ne smije biti samo dio obrazovanja. Ona mora biti dio humanosti i životni stil. Svaka diskriminacija, segregacija ili “socijalna distanca“ je posljedica neznanja. Kada se govori o inkluziji u obrazovanju, bitno je da ona bude dobro pripremljena, da ne bi na kraju ponudila ekskluziju. Cilj “uključivanja“ nije samo društveno prihvatanje, nego i pronalazak “društvene korisnosti“ za osobe koje želimo “uključiti“, jer smo samo tako zadovoljili sve aspekte priče. Inkluzija nije uspjela ako dijete u školi samo sjedi, malo je uspjela ako drugi s njim komuniciraju, veoma je uspjela ako je dijete nešto naučilo, a do kraja je uspjela ako učenik sekundarno od stečenog znanja i vještina ostvaruje sredstva potrebna za život, piše Al Jazeera.
